Craft Bier Fest Wien, 20. i 21.11.2015.

Iz Zagreba smo krenuli u petak popodne računajući kako ćemo festival posjetiti drugi dan održavanja. Zbog nešto kasnijeg polaska u Beč smo stigli relativno kasno, a potraga za večerom gotovo se pretvorila u debakl nakon što smo shvatili da je obližnji Omnom Burger zatvoren kao i nekoliko drugih restorana na koje smo usput nabasali. Odlučili smo potegnuti 20-ak minuta pješice do Fassldipplera, lokala koji poprilično dobro kotira na Ratebeeru, a put nam je otežala neumorna kiša. Spoznaja da Fassldippler još služi hranu bila je pravo olakšanje s obzirom da smo bili promočeni i bez volje da tražimo zalogajnicu po kvartu koji baš ništa nije obećavao po tom pitanju.
Fassldippler me uređenjem podsjetio na češku pivnicu, a rasporedom prostorija gdje postoji veća u kojoj je šank i stražnja manja na otočki pub. Smjestili smo se u stražnju prostoriju koju su osim nas okupirali lokalni gosti, neuobičajeno veseli i glasni. U ponudi je bilo 8 točenih i preko 50 piva u boci s naglaskom na moderne austrijske craft pivovare. Najbolje pivo večeri bio je Forstnerov Iluminatus, propisno zahmeljena west coast IPA. Tik iza bilo je još jedno pivo pivovare Forstner – kavasti, ali meni pregazirani Dry Stout kao i dva uratka Brew Agea Dunkle Materie (Black IPA) i Affenkönig (DIPA). Zaintrigirala su nas sezonska piva s kestenom pivovara Gols i Kaltenhausen. Prednost bih dao potonjem iako ne mogu reći da sam bio oduševljen. Očekivao sam više tijela i kompleksnosti od takvih piva. Hrana je bila vrlo dobra, a u ponudi su uglavnom pivnički klasici poput bečkog odreska ili raznih kobasica.
Ovako po sjećanju cijene su se kretale oko 3 do 4 eura za točeno i do 5 eura za boce koje smo mi pili. S tim da su neki specijali u boci išli i u dvoznamenkaste cifre. Kad sam se već dotaknuo cijena spomenuo bih neoubičajenu, da ne kažem bezobraznu cjenovnu politiku nekih pivskih barova u gradu. Beč je relativno kasno zahvatila craft revolucija tako da su se tek u zadnjih godinu ili dvije počeli pojavljivati ozbiljniji pivski barovi. Otvorilo se nekoliko stvarno impresivnih mjesta, redom sa preko 25 točionika. Jedan od njih, najekstremniji primjer, sva piva prodaje po 6.40 EUR za 4 dl, odnosno 3.40 EUR za 2 dl, bez obzira radi li se o uvoznim pivima te neovisno o stilu. Moram reći da prvi put vidim takvu cjenovnu politiku jer uobičajeno je da su domaća piva jeftinija kao i ona sa manjim udjelom alkohola. Ostaje nam za vidjeti hoće li takva cjenovna politika opstati.

Sljedeće jutro iskoristili smo za šoping u Ammersinu. Riječ je o lancu dućana sa pićem (alkoholnim, svježe cijeđeni sok ćete morati potražiti drugdje), a ova ispostava se vrlo prikladno smjestila u neposrednoj blizini našeg hotela, u Wiedner Hauptstrasse . Nisam očekivao previše tako da sam ostao ugodno iznenađen vrlo dobrom ponudom od par stotina različitih piva. Osim austrijskih malih pivovara, imaju jako dobar dobar izbor belgijskih i danskih (prednjače naravno Mikkeller i To Ol) piva. Selekcija američkih piva je vrlo pristojna te među ostalima obuhvaća Alesmith, Rogue, Anderson Valley, ali i Jack’s Abbey kojeg nisam viđao u ovom dijelu Europe. Izdvojio bih i jaku selekciju Thornbidgea (Jaipur X) te Birre del Borgo. Momci koji rade u dućanu uputili su nas na novootvoreni Beerlovers istog vlasnika koji nažalost nismo imali vremena posjetiti, ali gledajući ponudu na webu riječ je o jednom od najboljih pivskih dućana u gradu.
Nakon šopinga bacili smo se na klasičan turistički dio putovanja, šetnja po Kartner Strasse do katedrale koju sam napokon i posjetio. Potom šetnja do Judenplatza na kojem se nalazi upečatljiv spomenik austrijskim Židovima, stradalima u holokaustu. Teško mi je reći je li tome bila razlog hladnoća, ali trg je bio gotovo pust i koliko god zvučalo kao izlizana fraza osjetio se pomalo neoubičajen mir. Više turista bilo je u otmjenom Kohlmarktu i carskoj palači Hofburg čija dvorišta smo prošli na već pomalo standardnoj bečkoj turi. Grad su taman ukrašavali božićnim ukrasima tako pravih adventskih gužvi još nije bilo. Preko Maria Theresien Platza i Opernringa vratili smo se u blizinu Opere u  čijoj se blizini nalazi i pivnica 1516.

1516 Brewing Company prvi puta sam posjetio 2012, prve recenzije na pivskim stranicama datiraju još iz 2003., a među ljubiteljima piva danas uživa već pomalo kultni status. Poznata je prvenstveno po odličnoj Victory Hop Devil IPA-i, a zatim i po sezonskim pivima za koja uvijek smišljaju nove recepte. Legenda kaže da je pivar iz američkog Victory Brewing Companya jednom prilikom skuhao svoj Hop Devil u 1516, a ljudima se toliko svidio da je ušao u stalnu ponudu. Doduše sezonska piva nisu uvijek vrhunska tako da su ovaj put Slipper Pale Ale i No Nonsense session IPA bila pomalo blijeda za stilove koje predstavljaju. No zato se Rusty N’Ale, jesenski amber ale, pokazao vrlo solidnim. Međutim, prava poslastica je bio Tres Conejones – imperial stout sa meksičkom čokoladom, odležan u bačvama bourbona. Poput tekućeg deserta, vrlo slatko, alkohol osjetan toliko da ugrije (ipak je riječ o 10.6% ABV) uz specifičan šmek bourbona. Zanimljivo je kako pivnica ime duguje godini kada je uveden Reinheitsgebot, već pomalo zloglasni njemački zakon o čistoći piva. Paradoks je da prilikom kuhanja u ovoj pivnici daju mašti na volju i eksperimentiraju sa širokom lepezom sastojaka i tehnika što ne bi bilo u skladu sa spomenutim zakonom. Osim po pivu 1516 je poznata i po hrani, međutim ovdje bih ostao suzdržan jer nisam ostao oduševljen kao posljednji put, rekao bih da je bilo tek korektno.

Kako je bilo već kasno popodne sjeli smo na tramvaj i zaputili se ka Anker Expedithalle u kojoj se održavao glavni razlog našeg dolaska – festival piva. Expedithalle smjestila se unutar Brotfabrik kompleksa, nekoć najveće tvornice kruha u Europi koja je u godinama  nakon I. svjetskog rata izbacivala 150 tona pekarskih proizvoda dnevno. Danas se u tom prostoru nalazi niz galerija, ateljei, ali i stanovi i uredi. S obzirom na sličan vanjski izgled kojim dominira cigla kompleks pomalo podsjeća na zagrebačku Gliptoteku. Nakon što smo ušli u dvorište kompleksa dočekao nas je hladan tuš – pedesetak ljudi strpljivo je čekalo ulaz. Naravno odmah nam se javljaju sumnje o organizaciji, vremenu koje ćemo provesti u redu, preostalim kartama i gužvi koja nas čeka unutra. Ispostavilo se da su naša strahovanja bila neporavdana, unutra smo bili već nakon dvadesetak minuta, dvorana je bila poluprazna. Organizacija je bila poprilično dobra, ulaz smo platili 10 eura, a za to smo dobili čašu s privjeskom te 4 ili 5 žetona koji su služili kao platežno sredstvo na festivalu. Na ulazu je bilo moguće razmijeniti gotovinu za žetone uz to smo dobili i kartu hale sa označenim štandovima pivovara.

Cijene većine piva kretale su se od 1 do 2 žetona/eura za 1 dl (neki su točili i više) s tim da su pojedina uvozna ili posebna piva išla i po cijeni od 3 ili 4 žetona. Pohvalio bih organizatora koji je na nekoliko lokacija osigurao hampere vode koja je bila neophodna kako za konzumaciju tako i za ispiranje čaša. Kad smo kod čaša, jako sam zadovoljan što je izbor pao na Teku, meni najdražu čašu za pivo (o njoj jednom drugom prilikom). Bilo je tu i hrane koja se mogla kupiti na 4 štanda. Korejska piletina kombinirana sa odličnim umacima izbrisala mi je loše uspomene na tu kuhinju, ali ipak riječ je više o snackovima uz pivo nego o konkretnoj hrani. Sastav posjetitelja bio je raznolik, osim klasične pivske publike bilo je tu i obitelji s klincima, starijih ljudi, nemali broj djevojaka i parova. Niti u jednom treutku gužva nije postala prevelika niti se na pivo čekalo predugo.

Na festivalu je sudjelovalo nešto preko 70 pivovara, a bilo je moguće probati oko 250 različitih piva. Treba napomenuti da je 30-ak stranih pivovara prisustvovalo preko uvoznika koji su imali svoje štandove tako da ukupan broj štandova nije prelazio 40. Ono što veseli je veliki broj različitih stilova i narazličitije kombinacije okusa a kojima su se posjetitelji mogli susresti. Širenje vidika i novi okusi su svakako jedan glavnih motiva za posjetu ovakvim događanjima. Malo me brinulo kako će izgledati štandovi uvoznika, pokazalo se bezrazložno. Nisu sva piva bila točena, no ona u bocama su točena na čaše po 1 dl što je bilo odlično za one koji su samo željeli kušati.

Red je da kažem koju o sastavu pivovara te pivima koja su se našla na točionicima te u bocama Razveselila su me neka piva koja rijetko viđamo u ovim krajevima poput Beavertowna, španjolskog Naparbiera, najbolje velške pivovare Tiny Rebel, Toccalmata, Edge Brewinga (najbolje nove pivovare na svijetu za pretprošlu godinu), pa i točenog Thornbridgea s kojim se najčešće susrećemo u boci. Na ovom festivalu premijeru je imala i nova bečka piovovara Beaver Brewing Company za koju mogu reći da obećava. Vrlo zanimljiv štand imale su češke i slovačke pivovare – Hellstork Kraken IPA, crno IPA pivo nakrcano hmeljem, izrazite gorčine bilo mi je jedno od najboljih piva na festivalu. U dobrom svjetlu pokazali su se i momci iz češkog Lucky Bastarda sa Black 14% (još jedna tamna IPA) te slovačkog Unorthodox Brewinga sa Wendigom (IPA). Kanadski Steamworks predstavio se sa Jasmine IPA i Black Angel BIPA, oba vrlo dobra piva, Birrificio Del Ducato sa Machete slatkastom i voćnom DIPA-om koje ja je bila možda mrvicu ispod vrlo visokih očekivanja (a ako se dobro sjećam i visoke cijene). Tiny Rebel je bio vrlo zanimljiv – The Vader Shuffle – vrlo solidan belgijski porter (korišteni su belgijski slad i kvasac) odležao u drvetu, te Pina Colada poprilično lagani pale ale sa jedva primjetnim kokosom. Svidio mi se Mikrozirkus 01, wild ale Alefrieda, male pivovare iz Graza. Kiselo osvježenje sa divljim kvascima dobro je sjelo nakon sve te gorčine i hmelja. Za kraj sam ostavio Lichtenthaler Bräu bečku pivovaru meni do tada sasvim nepoznatu. Rosemary IPA je pivo sa izraženom aromom ružmarina, vrlo zanimljivo iako nisam ljubitelj biljnih nota u pivu. Zato mi je Brettanomyces Saison sjeo fantastično, možda i najbolje pivo festivala za mene. Osvježavajuće, pitko, voćno sa pravom dozom ugodne kiselosti.

Nakon što smo odustali od Brickmakers Puba večer smo odlučili završiti u 7 Stern, još jednoj poznatoj bečkoj pivnici. Nude dobru hranu po pristupačnim cijenama i vlastita piva s naglaskom na tradicionalne stilove poput raznih bockova i hellesa. Za one željne egzotičnijih piva nude i IPA te čili pivo koje bih preporučio samo najznatiželjnijima.

Prije polaska za Zagreb posjetili smo Hundertwasser kompleks. Nažalost nismo imali vremena za detaljniji posjet jer smo žurili nazad, ali svakako se radi o znamenitosti koja zaslužuje više pozornosti od pola sata koliko smo joj mi posvetili. Riječ je o neobičnom arhitektonskom projektu umjetnika Friedensreicha Hundertwassera i arhitekta Josepha Krawine koji izgleda kao da je preslikan iz dječje bilježnice. Mene podsjetilo na Gaudijeve kuće u Barceloni i u sljedećem posjetu ću svakako nastojati navratiti u duži posjet. Time je završila naša kratka, ali sadržajna bečka avantura. Festival se pokazao odličnim, a ako se odlučite za posjet imajte na umu da osim jesenskog postoji i proljetni festival koji se obično održava u travnju.