Međimurje i pivo – prošlost, sadašnjost i budućnost
Povijest pivarstva u samom Međimurju prije devedesetih može se svesti doslovno na par rečenica. Plemstvo je u doba Zrinskih često imalo svu potrebnu aparaturu za izradnju piva, uz ljude zaposlene na tome te bi ga, ako ga i nije konzumiralo, kao i druga alkoholna pića (medovinu/gvirc/gverc npr.) prodavalo pučanstvu. Nikola VII. Zrinski je prema knjizi “Hrana, kuhinja i blagovanje u doba Zrinskih” Darka Varge posjedovao knjigu Johanna Colera “Oeconomia ruralis et domestica” u kojoj je među ostalim prezentirana metoda kuhanja piva i gdje su navedeni neki recepti (koje bi danas nazvali poprilično eksperimentalnima (lovor, ružmarin lavanda itd.)). Ali je li se stvarno kuhalo pivo npr. u čakovečkom starom gradu, ne možemo tvrditi sa sigurnošću. I dok netko ne prokopa malo dublje u međimurskim arhivima, ovo je i previše raspisano o tome.
Kao i drugdje, hrvatska samostalnost i ekonomski divlje devedesete izazvale su bujanje dotad nepostojećih grana – jedna od kojih je bilo privatno, malo pivarstvo. I u ovom se kraju, vjernom po svemu sudeći obližnjoj Panonskoj pivovari i njezinim proizvodima, dešavalo slično. S jednom osjetnom razlikom – u oba se slučaja nije radilo o bljesku i nestanku, obje su pivovare puno duže opstale – a jedna je i danas aktivna.
Originalni logo Pilke
Moderna proizvodnja piva u Međimurju je počela u Čakovcu, 1995. godine. Team d.d. je za svoju Pivovaru i pivnicu Pilka nabavio IPIMovu (Medvedgradovu, da bude jasnije) aparaturu i izbacio nefiltrirani svijetli i tamni lager, koji se mogao, uz rezanu varijantu, nabaviti i u velikim “fliptop” bocama, s pravom se reklamirajući kao prvo međimursko pivo. Radilo se o klasičnim pivima tih godina, recimo “craftu” koji craft i je i nije (pojma craft svakako nije bio svjestan). Oba su piva imala oko 4.6% alkohola, (12.2°P svijetlo, 13.2°P tamno). Svakako su bila nešto bolja od komercijalnih alternativa, ali prekvasna. Pilka je znala, međutim, oduševiti sa svojim Pilka Božićnim Pivom. Imao sam sreću probati verziju iz 2008./2009. s kolegama Ognjanom Šolajom i Natkom Bajićem – crveni lager (5% i čak 14.4°) pune, kompleksne sladnosti (logično), (ugodno) iznenađujuće izražene gorčine koja ju je balansirala i, za divno čudo, kvasnih nota koje nisu stršale, nego su se fino uklapale u ostatak okusa. Možda jedan od najboljih lagera proizvedenih u Hrvatskoj dosad.
Team je u 2009. prebacio proizvodnju iz Čakovca na gotovo krajnji sjever Međimurja, u Mursko Središće, u svoj turistički kompleks Cimper, svojevrsni spomen dom lokalnom rudarstvu (samo ime “cimper” označava potporanj na ulazu u rudarsko okno), restoran i još štošta. Pivovara je od tada poznata pod tim imenom, premda su zadržali ime “Pilka” za pivski brand. Ipak, svoj puni kapacitet nisu nikad ispunili, distribuirajući pivo isključivo u svojim objektima.
Na slikama koje su se dale vidjeti na web stranicama Cimpera pojavilo se i Pilka Tamno Pšenično pivo, koje je bilo prvo takvo pivo u Hrvatskoj, ali se radilo samo o jednoj, izrazito limitiranoj turi. Taman tamo negdje u 2014., ne toliko dugo prije nego što je krenuo “boom” craft piva, proizvodnja piva je stala ulaskom firme u stečaj. Više naših malih craft pivara je, istražujući mogućnost kuhanja na njihovoj aparaturi ostala praznih ruku – tražila se isključivo prodaja, bez zainteresiranosti za održavanje proizvodnje. Tako je do ove godine aparatura stajala prazna, te je na kraju prodana Medvedgradu – vrativši se, zapravo, kući.
Na rubu Donjeg Vidovca, sela između Preloga i Kotoribe poznatog (kako kome) po ispiranju zlata na Dravi, otvorila se i druga međimurska pivovara. Hotel Golf (Slad d.o.o.) obitelji Nestić je u podrumu počeo kuhati tamni lager, Črni Golf. Radili su ga prvenstveno za lokalce i za goste koji bi tu stali što zbog golf terena od 9 rupa, što usput. Pomoć su u kuhanju u početku dobili od tehnologa Panonske pivovare, koja u svom portfelju tada nije imala tamno pivo. Točilo se neko vrijeme, osim u hotelu, i u nekim mjestima u većim gradovima u okolici, u Koprivnici sigurno, možda i u Varaždinu, ali prije desetak godina distribucija je, kao i danas, uglavnom limitirana na sam hotel.
Črni Golf je varirao kroz godine, receptom i u kvaliteti. U dobrom stanju, bio je solidan crni lager, od 5 pa 6 posto, ponekad s dodanim kukuruzom, ni najgori ni najbolji u Hrvatskoj, bez pretenzija i bez potrebe za više.
Črni Golf
Zadnje 2-3 godine bum craft pivarstva u Hrvatskoj je ipak i tu stvari promjenio na bolje. Varionica, pod vodstvom iskusnih, nagrađivanih kućnih pivara Davora Simičića i Matije Mrazeka, je nakon potrage za pogonom gdje bi kuhali svoje pivo odabrala upravo ovu pivovaru, koja definitivno nije koristila svoj puni kapacitet. Ovaj je susret dva potpuno oprečna pogleda na pivski svijet i kuhanje piva nakon početnih problema na kraju rezultirao, uz puno truda, pozitivnim ishodom za obje ekipe. Varionica već duže vrijeme oduševljava visokom kvalitetom i dosljednošću svoga pale alea, a nakon dva dobro primljena stouta, izbacila je i Sunny Lager Wave, jako dobar, čist, ukusan lager – što je, mada se to možda na prvu ne čini tako ljudima, puno teže napraviti nego pale ale i slične stilove. Črni Golf je danas, zato, puno kvalitetniji – postao je jako pitak, ugodan smeđi ale kojeg se ne bi sramila velika većina pivovara na tržištu. Krunski je to dokaz da educirane mlade snage, u dosta slučajeva, mogu itekako oplemeniti piva starijih pivovara i da takva suradnja, s razumijevanjem, može rezultirati samo napretkom!
Varionica – neka od najboljih hrvatskih piva rade se trenutno u Međimurju.
Ako međimursko pivarstvo (osim gostujuće Varionice) nije prevazišlo lokalnu razinu, to je sigurno napravila Letina. Ambiciozna je čakovečka tvornica za proizvodnju inox opreme već itekako bila ime u npr. svijetu vinarstva, dok se u (ovdašnjim) pivarskim krugovima proslavila prije 2 godine preko Zmajske pivovare, za koju je napravila aparaturu, te, također zagrebačkog, The Garden Brewerya, osnovanog ove godine. Suradnju su uspostavili i s Varionicom, te drugim pivovarama koje su širile kapacitet, a rade na još nekoliko projekata novih pivovara diljem države i u inozemstvu (moram ipak biti (i sebi i vama) iritantno fer i šutiti o detaljima koliko god bih se sad rado izblebetao). Rade na projektu koji bi olakšao kupovinu aparature i otvaranje novih pivovara, pri tom gledaju i na kućne pivare, tako da vjerujem da će iz njihovog smjera uskoro doći još interesantnih novosti za scenu i vidjet ćemo kako će biti prihvaćene.
Letina
Prebacimo se u potpunosti na danas, na jedan od glavnih razloga zašto sad pišem ovo – treći Beerfest Sjever, prvi na koji sam imao prilike doći, prvi na dvije lokacije. Već sama činjenica da se festival održava treći put govori dovoljno o tome koliko se zapravo ta priča primila kod Čakovčana. Prvi se, raniji, dio festivala (“prije 8”) nalazio u Starom gradu Zrinskih, u dvorištu muzeja i bio je pod organizacijom Letine, kroz njihov tamošnji restoran Shamper. Edukativni se dio festivala prebacio tu, za razliku od prošla dva puta. Da ne ulazim u područje kvalificiranijih i ne mičem se previše s teme, samo ću reći da je Shamper plod interesa i hobija Marine i Mladena Letine. Mladen, vlasnik Letina Inoxa, radi pjenušce (šamper, šampanjac, kužite), dok se Marina bavi menijem restorana, inspiriranim često specifičnom međimurskom kuhinjom – bilo lokalnim receptima, bilo lokalnim sastojcima. To je upscale restoran koji je dovoljno napredan da se ne “srami” poslužiti limenke craft piva, konkretno The Garden Brewerya s istom brigom i “ceremonijom” kakvu inače takva mjesta pridaju isključivo vinima – nešto što je još uvijek poprilična avangarda za hrvatsko tržište i takav jednak tretman zaslužuje sve pohvale. Ugođaj je u dvorištu čakovečkog dvorca bio izvrstan, mada taj segment festivala nažalost nije bio previše posjećen, što je stvarno bilo šteta. Ipak, drugi je dan okupio i međimurske kućne pivare – demonstriralo se, pod vodstvom kolege pivskog suca Vjerana Blažeke, kuhanje piva. Uz to, publika je mogla kušati i ocijeniti 15-ak piva kućne radinosti. Svakako jako edukativno za posjetitelje. Kasnije je, uz to, u jako pozitivnoj, veseloj atmosferi službeno i osnovana Udruga pivara Sjever, uz dvadesetak kućnih pivara iz regije, njihovih prijatelja i rodbine.
Međimurski su kućni pivari demonstrirali kuhanje, publike je bilo možda malo, ali bila je stvarno zainteresirana!
Drugi je, kasniji dio festivala održan kao i prije, u Starom Hrastu. Stari Hrast je zanimljivo mjesto, spoj 2-3 prostora oko starijeg kafića u nekadašnjoj tvornici. On i dalje zauzima centralno mjesto u tom “kompleksu”, proširenom s istočne strane lijepim modernim pubom s ovećom terasom, koji kombinira ponudu industrijskih i craft piva uz dosta dobru kuhinju (sasvim dobri burgeri npr.). S lijeve, zapadne strane, za koji mjesec će se nalaziti pivovara LD (Lepi Dečki) Brewery. Ako je u dvorcu bilo možda nešto premalo ljudi, ovdje je možda bilo i “previše” za neke. Baš ogroman broj ljudi je bio obje večeri do ranih jutarnjih sati, mahom mladih, dokazujući još jednom da je craft pivo sve samo ne isključivo muška zabava, ako uopće ikom to treba još dokazivati. Prilično sam siguran da su se ljudi zabavili i da su barem nešto mogli naučiti, pozitivno i negativno o pivu. Bio je solidan odaziv pivara. Ljudi iz Varionice i Pulfera su bili obje večeri osobno (potonjima sve pohvale za nove ture), prvi dan je bila ekipa iz Zmajske, The Garden Brewerya i Daruvarske osobno, drugi Crafter’sa, Kahlija i Olde Towna, a još je tu bilo i Križevačko, čija je ekipa ipak morala biti na (po svemu sudeći izvrsnom) OktoberTestu u Križevcima. Novih i neočekivanih piva nije bilo, osim što je iz Daruvara stigla BABA (Blond Ale Before ABA) ili, jednostavnije, ABA koja nije bila suho hmeljena, također sasvim dobro pivo kao original.
Last but not least, vrijeme je i lagano i pogledavati prema budućnosti i više reći o domaćinima, jednima od organizatora festivala. Lepi Dečki Brewery čini dvojac iz Starog Hrasta, Danijel Radek direktor i vlasnik pivovare te Krešimir Biškup koji se bavi PR-om, prodajom i komunikacijama. Na festivalu su prezentirali svoja dva piva, privremeno kuhana drugdje. Prvo je Međimursko Pivo, lager jantarne boje od oko 4.8%, s 28 IBU-a, što je na papiru više od prosjeka za stil, ali je hmeljnost aurore, saaza i styrian goldingsa prilično izbalansirana s tri slada koja su koristili, tako da lagano ide na slađu stranu. Prva je tura rađena u Daruvaru i može se slobodno reći da je tamošnji majstor pivar Krešo Marić napravio sasvim dobar posao, koji će budući čakovečki pivar trebati doseći ili čak nadmašiti.
Drugo njihovo pivo, american pale ale zvan Kaj-El (aluzija na Supermana naravno), je kuhano malo bliže, u Kahliju iz Kućan Marofa, kraj Varaždina. Lagani american pale ale citrusnih aroma i okusa bio je mrvicu premlad još na festivalu, ali mu se osim kvasnosti koja se do sad odavno već izgubila nije moglo nešto posebno zamjeriti. Korištena je kombinacija amarilla, cascadea i challengera od hmeljeva te pale ale, munich, caramunich i carahell sladova.
Pivovara, koju izrađuje, naravno, Letina, bi trebala doći u prvim tjednima prosinca ove godine, pa ne bi ni proizvodnja trebala početi naročito dugo nakon toga. Međimurje će tako u 2017. ući s novom pivovarom, koja će, nadam se, dodatno proširiti svijest o craft pivu među Međimurcima i dodatno učvrstiti njegovu prisutnost u ovoj regiji, Ona će se do tada moći iskusiti u Starom Hrastu, Zrinskom, Shamperu, Arcusu, Fox Baru… a nadajmo se da će se proširiti još više, i po drugim, manjim mjestima. Kućni će pivari svakako, sada organiziraniji nego ikada, dati tome svoj obol. I tko zna… možda do iduće godine još nešto osvane u ovome kraju. Ipak se radi o ljudima poznatima po svojoj vrijednosti i radišnosti, s razlogom, pa ništa nije nemoguće!
