Borefts Beer Festival 2016
Rujan je mjesec poznat po Oktoberfestu, no baš u to vrijeme odvija se jedan puno manji, a beer geekovima puno zanimljiviji pivski festival. Riječ je o Boreftsu, dvodnevnom festivalu koji u nizozemskom Bodregavenu organizira pivovara De Molen, a ove godine doživio je osmo izdanje.
De Molen je 2004. godine osnovao Menno Olivier, a kroz nekoliko sljedećih godina stvorit će neka od piva koja danas uživaju kultnu reputaciju. Olivieru se 2009. godine kao suvlasnik pridružio John Brus i pivovara je polako počela stjecati status jedne od najvažnijih craft pivovara staroga kontinenta kakav uživa danas. U tom procesu eksperimentirali su s gomilom stilova, uspostavili vrlo ozbiljan barrel ageing program, napravili kolaboracije s pivovarama kao što su belgijski de Struise i portlandski Hair of the Dog i da, usput su skuhali i preko 500 različitih vrsta piva. Njihov renome u craft zajednici došao je u pitanje prije 6 mjeseci kada su objavili kako je 35% udjela u pivovari otkupila Bavaria (od manjih dioničara, ne od Johna i Oliviera koji još uvijek imaju većinski udio) te kako ista pivovara preuzima i distribuciju njihovih piva u Beneluxu. Uz to prodali su fizički pogon neimenovanom kupcu (za pretpostaviti je Bavariji) i uzeli ga u najam kako bi došli do financijskih sredstava za proširenje. Kako bilo nakon prvotnoga šoka prašina slegla te izgleda kako De Molen radi na isti način kao i prije ovog dogovora.
Prvi Borefts organiziran je 2009. godine, a pohodilo ga je 550 posjetitelja. Na tom prvom izdanju lista piva bila je relativno skromna po pitanju kvantitete – tek 7 pivovara i 38 piva. No zato je kvaliteta bila na visini jer su pivovare poput Närkea, de Struisea ili Mikkellera točile uglavnom specijale. Već sljedeće godine 9 pivovara imalo je u ponudi stotinjak piva, a broj posjetitelja narastao je na 1300. Festival je iz godine u godinu rastao da bi prošle godine došao do 18 pivovara i nešto manje od 7000 posjetitelja. I tu je De Molen odlučio podvući crtu. Uvidjeli su kako kapaciteta za veći festival nemaju tako da su ograničili broj posjetitelja na 3500 po danu, odnosno 7000 ukupno. Zbog toga su od ove godine karte prodavane isključivo online, a ne na ulazu kao prijašnjih godina. Cijena karte je 25 eura po danu, a osim ulaza uključuje program, čašu i 10 žetona. Sasvim OK s obzirom da su žetoni koštali 2 eura. Restrikcije se nisu odnosile samo na broj ljudi. Festival je tijekom godina stekao reputaciju događaja na koji se donosi pivo u bocama zbog razmjene i kušanja. Očito je takva praksa uzela maha tako da su ove godine zamolili da se bar ovaj kušački dio svede na minimum. Prema viđenom molba je uvažena od većine posjetitelja.
Kako smo bili smješteni u Amsterdamu, do Bodregavena smo putovali vlakom. Vlakovi su česti i udobni, a kako su opremeljeni wi-fijem vožnja od sat vremena prođe u hipu. Bodregaven je mjesto od 20-ak tisuća ljudi i nema direktne linije nego se mora presjesti u Leidenu ili Utrechtu, no to je prolazilo bez problema čak i u povratku. Svakako treba uzeti u obzir i trošak povratne karte za vlak od 20 eura.
Festival se odvija na dvije lokacije udaljene stotinjak metara. Staru pivovaru s vjetrenjačom preuredili su u restoran i dućan s pivom i tamo su točile dvije pivovare – Brewdog i Cigar City.
Brewdog je došao s pomalo dosadnom ponudom piva, moram priznati kako mi takav potez nije posve jasan. OK, donijeli su nove perjanice Chilli Hammer i Neon Overlord no vjerujem da su gotovo svi posjetitelji probali Punk IPA i Jack Hammer, pa i Electric India i Jet Black Heart. Od zanimljivih stvari točili su Blitz Gin, solidno kiseli Berliner Weisse s očekivano izraženim herbalnim notama. Kako kiselost naginje prema octu, ne vjerujem da će se svidjeti svima. Potpuno drugačije pivo je Abstrakt AB:21, čokoladni imperial stout poprilično izražene slatkoće. Puno zanimljiviji bio je floridski Cigar City, pivovara čija piva u Europi baš i nemamo priliku često piti. Napokon sam uhvatio njihov Jai Alai, čistokrvni IPA koji je opravdao očekivanja. Izražene gorčine, dominiraju citrusi i tropsko voće, vrlo pitko pivo. Zanimljiv im je i Trousseau, barley wine od nemalih 12,3% alkohola. No prava zvijezda bio je Hunahpu’s Imperial Stout, kultno pivo koje je pobralo lovorike kako na Untappdu (4.53 prosječna ocjena) tako i na Ratebeeru (4.29). Da stvar bude bolja umalo sam ga propustio jer smo prvi dan stigli na festival tek oko 15 h (djelomično i zbog kašnjenja leta) do kada je cijela bačva istočena. Srećom, drugi dan festivala uspio sam nadoknaditi propušteno. Je li popularni Huna opravdao reputaciju? Bez daljnjega riječ je o jako dobrom pivu – u okusu sladić, čokolada, nešto alkohola koji grije, začini, za moj ukus ipak mrvicu preslatko.
Uz mali kanal vraćamo se do prostora na kojem se odvijao veći dio programa. Otvoreni dio bio je natkriven šatorima dok je zatvoreni dio činilo nekoliko spojenih prostorija od kojih je najveća bila hala za barrel ageing, puna bačava koje su za ovu priliku pomaknute uza zid.
Pod šatorima točile su pivovare Bakunin, Kees i Alvinne. Najveća nepoznanica festivala bio mi je Bakunin, vjerujem i ne samo meni. Nažalost, meni je uglavnom i ostao nepoznanicom, jer sam uspio probati tek jedno njihovo pivo. Riječ je o ruskoj pivovari iz Sankt Peterburga koja je donijela poprilično zanimljiva piva – čak tri soura, gose, dva imperial stouta, chilli IPA, lager i oat wine (barley wine kod kojeg dominira zob). Uspio sam probati samo Ghost Town – imperial stout s brettom odležan u bačvama brandyja. Iako je tek solidan, zanimljivo mi je kako se u Rusiji rade i takvi stilovi piva.
Bakunin
Kees je nizozemska pivovara koju je 2014. osnovao Kees Bubberman, do tada master brewer Emelissea. Na festivalu su nastupili s 8 piva od kojih sam uspio uhvatiti 4. Top of the Morning (imperial oatmeal stout), Barrel Project #8 (barley wine odležan u bačvama konjaka) i kolaboracija s Magic Rockom pod nazivom Brewed with Friends #1 (quadrupel odležan u bačvama konjaka i calvadosa) su odreda vrlo dobra piva, tek mi je Mutiny on the Bounty bio nešto slabiji. Ideja je bila da se u porter stave Bounty čokoladice, no s obzirom na vrlo slabe note kokosa imam osjećaj da nije uspjelo kako su u Keesu zamišljali.
Kees
Posljednja pivovara u nizu bio je Alvinne jedan od istaknutijih predstavnika belgijskog novog vala. Čak 11 piva od 16 koje su donijeli na festival odležavalo je u bačvama, a prevladavale su različite varijante kiselih piva. Ispred njihovog štanda bila je poprilična gužva i nekako su brzo ostajali bez pojedinih piva tako da sam probao daleko manje nego što sam želio – tek četiri.
Alvinne
U unutrašnjem dijelu festivala red je prvo spomenuti domaćina. De Molen je točio čak 40 piva, našlo se tu i festivalskih ekskluziva kao i najluđih mogućih kombinacija. Apple & Pie IPA s vanilijom i jabukama, zaista je sličila piti od jabuka. Jako mi se svidjela IPA 30 Grams, propisno zahmeljena, vrlo gorka i suha IPA. Dalo se to naslutiti i iz naziva koji označava količinu hmelja korištenu po litri ovog piva. Jedan od favorita bio mi je Nibs & Beans, imperial stout iz kojeg je prštala kava. Zanimljiv mi je i trio piva koja su napravili u kolaboraciji sa Hair of the Dogom – Adam from the Wood, Fred i Binkie Claws. Sva tri su odležavala u bačvama pa imaju notu drva odnosno hrasta. Uz De Molen vežem i možda najveće razočaranje festivala – Tsarina Esra odležala u bačvama Bowmorea. Nažalost u ovom pivu intezivno se osjeti neugodan, agresivan alkohol. Šteta, jer Tsarina Esra je odlično pivo, dobar pokazatelj kako odležavanje u bačvama ne uspijeva uvijek. Puno bolji i pitkiji je bio eisbock napravljen od istog piva, čime sam bio impresioniran s obzirom na 18% alkohola. Još jedno pivo koje mi se nije svidjelo je Balsamico Year 3, kiselo pivo izrazito octenog karaktera. Gledajući komentare drugih dopuštam da mi ovakva piva ne odgovaraju te da ih ne znam cijeniti. Par dana kasnije sreo sam jednog kolegu iz Londona koji je odlično opisao ovo pivo „how off can you make a beer before it’s really off“.
Tik do De Molena točio je Lervig, najbolja norveška pivovara prema Ratebeeru. Svidio mi se Norwegian Mauler, stout koji su napravili u kolaboraciji s kineskom pivovarom Boxing Cat. Ovaj stout napravljen je s crnim čajem koji mu daje fini twist kako u aromi tako i u okusu. Impresionirao me i njihov Barrel Aged 3 Bean Stout, imperial stout s finom kombinacijom čokolade i vanilije odležan u bačvama bourbona, vrlo pitak za svojih 13% alkohola.
Jedan od većih mamaca bio je Cascade Brewing iz Portlanda, pivovara koja se specijalizirala za proizvodnju barrel aged sour piva. Njihova piva se daju pronaći u boljim dućanima zapadnoeuropskih zemalja, no zbog cijene od 30-40 eura za butelju ne može se reći kako su pristupačna, tako da je ovo bila odlična prilika za isprobavanje njihovog portfelja. Svidio mi se Kriek, koji je 17 mjeseci ležao u hrastovim bačvama. Odlična kombinacija trešnje i drvenih nota, vrlo osvježavajuće. Zanimljiv je i Figaro, sour blonde ležao u bačvama chardonnaya 18 mjeseci s koricom limuna i bijelim smokvama. Voćno citrusne note, izražene kiseline, od bačve je preuzeo nešto vinskog karaktera. Jedan od favorita festivala za mene je Bourbonic Plague, blend portera odležao u bačvama hrasta, vina i bourbona. Meni fantastična kombinacija s nešto prženog slada i čokolade, vina, dosta voća, vanilije, bourbona. Kompleksno, a opet vrlo balansirano i ne prenapadno usprkos 12,1% alkohola.
Cascade
Nakon Cascadeovog kiselog lunaparka, Birra del Borgo je bila spuštanje na zemlju. Hoppy Cat je dobar black IPA, no ništa što ću pamtiti. Zanimljiva je bila Etrusca, riječ je o pokušaju da se napravi pivo kakvo su radili stari Etruščani, a kako bi to postigli prilikom kuhanja koristili su lješnjake, grožđice, žitarice i nar. Dodatni twist trebalo je dati fermentiranje piva u glinenim amforama. Rezultat je bio poprilično čudan – slatkasto pivo, osjeti se sušeno voće, zemljane note, začini. Reakcije su bile oprečne, ali rijetko tko je bio oduševljen. Također, ispred štanda Birre del Borgo nije baš vladala gužva i nameće se pitanje koliko je to povezano s nedavnom prodajom najvećoj pivskoj kompaniji, AB-InBevu.
Latvijski Labietis bio mi je još jedna nepoznanica. Donijeli su 10 piva, pomalo neobičnih u prvom redu zbog toga što su gotovo sva rađena s nekim začinom. Nekome se pije session ale s mačjom travom i pelinom, mild s đumbirom i pepermintom, blond s divljim pelinom, stolisnikom i končarom? Pivo s kamilicom, vrijeskom, timijanom? Ovi momci sve to imaju. Slab sam botaničar (za pola nabrojanih biljaka do sada nisam niti čuo) i nisam ljubitelj herbalnih okusa i aroma u pivu tako da sam suspregnuo znatiželju i odlučio se za jedan najobičniji black IPA pod nazivom Lentenu Kavejs. Sasvim dobar, osjete se prženi slad, kava, citrusni hmeljevi, finiš je suh i gorak, baš kakav treba biti.
Labietis
Do Latvijaca točio je Oedipus – jedina pivovara iz Amsterdama na festivalu. Kinderyoga imperial stout im je solidan, no fali mu kompleksnosti, nekako mi se više svidjela barrel aged verzija koju su paralelno točili.
Oedipus
Närke Kulturbryggeri AB je jedna od pivovara čije me sudjelovanje poprilično obradovalo. Ovi Šveđani orijentirani su na tradicionalne stilove, no meni su najpoznatiji po Kaggen Stormaktsporteru, kultnom imperial stoutu koji na Ratebeeru drži drugo mjesto na ljestvici najboljih piva ikad. Tu originalnu verziju prestali su davno proizvoditi, no na festival su donijeli Stormaktsporter Börb’nåhallon, posebnu verziju koja je napravljena 2014., nakon čega je 14 mjeseci ležala u bačvama (od toga 3 mjeseca u bačvama bourbona) uz dodatak malina. Ovim pivom ekipa iz Närkea željela je obilježiti 10. godišnjicu Stormaktsportera i 20. godišnjicu Stockholmskog bara Akkurat. Na festival su donijeli po jednu bačvu za svaki dan, a s posebnog točionika točio je jedan od osnivača i brewmaster Hans-Göran “Håge” Wiktorsson. Pivo je opravdalo očekivanja – potpuno crne boje sa smeđom pjenom, izražene čokolade u aromi i okusu, malinama, vanilijom i bourbonom. Voćna kiselost se nevjerojatno dobro nadopunjavala sa slatkoćom, ne mogu se sjetiti da sam probao imperial stout u koji je tako dobro ukomponirano voće.
Håge toči Stormaktsporter
Španjolce je predstavljala katalonska La Pirata s vrlo dobrim kaveno čokoladnim Black Bock imperial stoutom. Kod danskog Dry & Bittera svidio mi se Christian Bale Ale s fantastičnom citrusno voćnom aromom, šteta što nema više tijela i bolji aftertaste.
Za kraj sam ostavio jednu od najinovativnijih europskih (a možda i svjetskih) pivovara – Omnipollo. Oduševili su me u Kopenhagenu, a i ovdje su briljirali. Lemon Meringue Ice Cream Pie provukli su kroz slush mašinu i napravili nevjerojatno osvježavajuće pivo koje je podsjećalo na sladoled. Fantastična pjena s tankom koricom i gomila limuna. Drugo pivo koje me oduševilo bio je Yellow Belly, peanut butter biscuit imperial stout koji, kako kažu iz Omnipolla, nije rađen s kikiriki maslacem, kikirikijem ili keksima. Kako bilo, u njemu se kikiriki osjeti i fino nadopunjuje s karamelno čokoladnim okusom. Bio je tu i stari poznanik iz Kopenhagena Anagram Blueberry Cheescake Stout, još bolji nego ga pamtim. Tekući desert u kojem se borovnice odlično prožimaju s vanilijom, čokoladom i … cheesecakeom. Ne znam kako im uspijeva proizvesti takve kombinacije, ali kada bi postojao stil tekućeg deserta umjetnici iz Omnipolla bili bi apsolutni šampioni.
Neke pivovare nisam spomenuo jednostavno zato što nisam probao niti jedno njihovo pivo. Neka su mi relativno lako dostupna, tako da sam ih već probao poput Bevoga, dok me kod Gänstallera nisu privlačili stilovi. Za Thiriez i Sahtipaju nemam neki izgovor, jednostavno pokraj svih čudesa nisu došli na red.
Malo o organizaciji festivala. Organizator je dobro procijenio kapacitet, ovaj prostor i ovoliko točionika ne bi dobro funkcionirali s bitno većim brojem ljudi. Pomalo su me iznenadili redovi koji su za neke pivovare bili konstantni (Omnipollo), a kod drugih su se formirali u trenutku kada su se počeli točiti specijali (De Molenovi Eisbockovi i Närkeov Stormaktsporter). Iako su redovi na momente djelovali obeshrabrujuće stvar je išla relativno brzo i čekalo se najviše 10 do 15 minuta. Detalji poput knjižice sa svim pivima te posebne aplikacije za vođenje bilješki koju su napravili Facebook fanovi uvelike su pomogli pri snalaženju. Mjesta za kupovinu žetona bilo je dovoljno i nije se stvarala gužva. Organizacija je išla do te mjere da su osigurani prometni redari koji su usporavali promet i osiguravali da posjetitelji mogu sigurno preći cestu.
Ratebeer ekipa
Stigao sam posjetiti i De Molenov dućan u sklopu pivovare. Iako je za mog posjeta bio već dobrano opustošen izbor piva je jako dobar. S jedne strane sva moguća De Molenova piva po vrlo pristupačnim cijenama, a s druge strane gomila piva drugih pivovara. Vrlo solidna selekcija piva iz SAD-a, također po povoljnijim cijenama nego drugdje.
Vode je bilo dovoljno kao i sanitarnih čvorova. Pod veliki plus pišem što se voda nije naplaćivala. Hrana je bila raznovrsna. Prvi dan smo došli poprilično gladni i zapeli smo za burger i krumpiriće od kojih nas nije odbila čak niti pozamašna cijena od 12 eura. Srećom, vrlo je ukusan i zasluženo nosi naziv „big fucking burger“, ne sjećam se kad sam vidio veći burger, moralo je u njemu biti 300 grama. Bilo je još nešto štandova s hranom, no nije sve izgledalo primamljivo – pizze su izgledale otužno.
Posjetitelja je bilo sa svih strana – kolega iz Slovenije, mala ekipa iz Srbije, Škoti, očekivano puno Nizozemaca i Engleza. Dosta ljudi iz industrije – pivovara, specijaliziranih dućana s pivom i naravno Ratebeer ekipe. Odlična i vrlo prijateljska ekipa. Sve u svemu vrlo ozbiljan festival svakako vrijedan posjeta.
