2. Novosadski festival zanatskog piva (2. dio)

Prvi je nastavak pivopisa o 2. Novosadskom festivalu zanatskog piva zaključen mojim figurativnim odlaskom na predavanje o povijesti crafta i malog pivarstva u ex-Yu zemljama i okolici, pa krenimo od tu. S predavanjem o pivarstvu je završio sarajevski kućni pivar Aleksandar Vukosav (još jedan pripadnik izvrsne ekipe koju okuplja forum volimpivo.ba), a ubacila se i ekipica koja snima jako obećavajući dokumentarac o craft pivu u Srbiji “Od zidarca do hedonizma“. Dvoranica u kojoj je bilo predavanje je bila uglavnom puna i stvarno moram pohvaliti publiku – em su mi predavanje od 30 minuta koje je prije bilo 50 minuta dobrim pitanjima produžili na debelo preko sat vremena (sori Riba! :D), em se razvila i prava mala diskusija zahvaljujući nekima od njih. A sve to usprkos nekim tehničkim problemima. U svakom slučaju, super publika, iako ne zamjeram ni onima koji su ranije otišli, kad se ja razvežem…

Posjetitelji su generalno – kao i skoro pa uvijek na događanjima vezanima za zanatsko pivo, pa i slabije organiziranima od ovog, napravili odličnu atmosferu, ništa negativnosti, ništa prave agresive, čista pozitiva i, da, hedonizam. Pričao sam stvarno s dosta divnih, entuzijastičnih ljudi, kojima sam zbog okolnosti kakve jesu mahom i pozaboravljao imena, ali koje se nadam vidjeti u budućnosti i popričati s njima online barem, ako ne već na nekom od festivala negdje. Ali dosta o tome, nastavimo s onim radi čega ovo i čitate – pivu i pivovarama.

Kabinet, najveća i najpoznatija srpska craft pivovara, već jako dobro znana i hrvatskim ljubiteljima, došla je u punoj snazi, s ogromnim, jako atraktivnim popisom piva. Tu je bio i specijal za NS festival, Easy IPA – više nego simpatičan session IPA, lagan, a opet pun okusa, kakav će se perfektno, ako postane i stalno pivo, uklopiti u njihov asortiman. Pop My Višnja, njihova kolaboracija s bugarskim Bjal Štarkom (White Storkom) – prvo komercijalno balkansko lambic pivo, pa i “prvo komercijalno namjerno kiselo pivo” na tom području, koje je, jelte, napokon “razdjevičilo” tržište po tom pitanju već je i stiglo na hrvatsko tržište preko ekipe iz Visibabe (koja je također bila na festivalu). S domaćim višnjama i pirom, žitaricom koja postaje sve popularnija u proizvodnji piva, naročito u Italiji, čiji neki manji pivari forsiraju taj svoj “farro”, meni je osobno pretanko pivo, fine lagane kiselosti, ali preslabog tijela, presuptilne voćnosti. Ovaj put je predstavljena i u verziji odležanoj u bačvama crvenog vina vinarije Temet iz Jagodine. I razvalila. Je li u bačvama od 100% prokupca ili merlot/cab franc/cab sauvignon/petit verdot kombinacije ili nečeg trećeg, ne znam, ali pomalo tanki temelj je prekrasno nadograđen notama koje daje bačva, ispadajući voćniji nego original. Kremasto, sočno, bez krivog koraka, pivo na kakvom bi i dio belgijskih i američkih pivovara koje se bave kiselim pivom (i imaju nezdravu “toleranciju” na npr. acetobacter) zavidio ili trebao zaviditi. Bravo! Još je tu bilo novi(ji)h imena, poput White Labela, IPA do kojeg nažalost nisam uspio doći. Nice touch je i što se je na festival došao i poznati rapper Ajs Nigrutin iz grupe Bad Copy, za koju je Kabinet napravio i pivo, koje, kao što možda već znate, možete kupiti i u Hrvatskoj.

Ostajemo u istoj prostoriji, ali se geografski selimo iz Nemenikuća, 50ak km od centra Beograda – a opet u njemu, zapadno u Mačvu, u Majur kraj Šapca. Kum (ili, ako hoćete, KYM 🙂 ). Kum je osnovala simpatična skupina pivskih entuzijasta koja je svoju ljubav prema craft pivu odlučila, kao još toliko drugih, prošle godine pretočiti i u vlastitu proizvodnju. Imaju tako i svoju pivnicu u samom Šapcu, a piva i flaširaju, uz odličnu vizualnu prezentaciju. Kao i velika većina novih pivara, sa svojim se asortimanom i receptima, čini se, još pomalo traže. Ovaj sam put probao njihovo Crveno i njihovo Snažno (“IPA”). Snažno je, imenu usprkos, zapravo dosta lagano za IPA (5%, kažu). Snažno bi trebalo biti okusom, a premda to stvarno i je u odnosu na piva na koja su ljudi navikli, ljubitelji više američkije vrste tog stila možda i neće biti zadovoljni – dobra sladna pozadina, biljno-citrusni lagani okusi, lagani pelin u mirisu. Fino, profilom (okus, ABV) više engleskog stila – što ne iznenađuje jer su izjavili da su se u Engleskoj i upoznali s craft i “craft” pivom. I svakako ogroman napredak od njihovog prvog pokušaja u tom stilu. Crveno je Irish Red Ale. Očekivano manje više – meni osobno ne pretjerano drag stil, ali tu je OK izveden. Skladan slatki sladni profil, puniji od loših komercijalnih irskih pokušaja na koje nalijećemo, ali s dozom diacetila. Još su nudili Crno, Porter koji su popravili od prošlog puta – kad sam ga probao iz boce i bio je OK, ali ne impresivan. Vidio sam da neki pišu da je popravljen, možda i je. Tu su još i Zlatno (Pale Ale), Svetlo (Pilsner), a čini se da postoji i Manastirsko (Belgian Tripel) među ostalima, kojeg nažalost također nisam probao. Ekipa koja će, sudeći po ponuđenom i po napretku, još rasti i, nadam se, do idućeg festivala nas i oduševiti.

Možda ne najbolji stil, ali sasvim solidno pivo.

U Šapcu, u pogonu male pivovarice češkog tipa Yugen-TTT kuha i Kaš, pivovara bazirana u Beogradu i tamošnjem Passengers Baru, koja je mnoge oduševila svojim Ryezen IPA-om. Čuo sam puno pozitivnog o njemu od ljudi kojima apsolutno vjerujem, kao i za njihov Fire Starter APA, ali prije koji mjesec me ni jedan ni drugi nije oduševio iz boce. Koliko sam vidio, trebali su biti na festivalu, ali u subotu ih u gužvi ne primjetih. Je li se sve popilo prije? 🙂 Ne znam, ali baš mi je žao bilo. Uglavnom, jedni od nositelja craft revolucije u Srbiji.

Dozvolite mi malu digresiju / lekciju nakon 2 prošle pivovare – flaširanje je, što većina ljudi možda ne zna, iz raznoraznih razloga jako jako zeznuta stvar. Da pojednostavim, punilice znaju biti nesavršene, jako dobro pivo zna zato oksidirati, pokupiti nešto – a ne krivnjom ni recepta ni nužno samih pivara. Dodajte tome nesavršeno skladištenje kakvo je u većini trgovina, pa i specijaliziranih, i pivo možda neće biti u najboljem stanju ni relativno svježe. I to i u najboljim, smeđim bocama (zelene i prozirne su za one koji baš žele upropastiti svoje pivo ili im je bitniji imidž od piva). Limenke se zbog glupih predrasuda još nisu toliko raširile (premda neki to najavljuju), tako da nemojte otpisati pivovaru i probajte kušati pivo svježe/točeno ako vam nije sasvim odgovaralo iz boce ili nije bilo to što ste možda očekivali. Često će biti u dosta boljem stanju. U Srbiji i Sloveniji je to češće problem nego u Hrvatskoj, ali opet.

Krenimo dalje i zađimo u već, za regionalne standarde, “old school”. Black Turtle. Radi se o lancu pubova u Beogradu koji je za vlastite potrebe otvorio i vlastitu pivovaru, u Kukujevcima kraj Šida, selu blizu granice s Hrvatskom (nevezano i nebitno za priču, nekoć s hrvatskom većinom) – i tamo radio za svoje pubove svoje Svetlo i Tamno od 2010. – ako se ne varam, nakon što je beogradski, opskurni, Wfb Bavarian koji ih je prije opskrbljivao prestao s radom. Naročito su poznati bili po mixevima svojih piva sa sirupima i sličnim. Gdje je tu (zapadnjački) craft, pitate? Pa, u proljeće 2011. su izbacili, kao seasonal, Stout, a toga ljeta su, na BBF-u predstavili i prvi srpski pokušaj india pale alea – Indian Pale Ale i Rauchbier (dimljeno) i pratili ih drugim eksperimentalnim sezonskim pivima. Za to doba jako “radikalan” potez, i premda sama piva nisu bila toliko inspirativna tad, svakako su bili jedni od preteča recentnog “buma”. Ovdje su došli s nekoliko svojih piva od kojih sam probao Turtle’s Bitter, kojeg pamtim kao ne sad ekstremno kompleksan, ali lijep i skladan premium bitter, a kojeg je još više nadmašio možda nikad bolji njihov “Belgian Abbey” ilitiga “Manastirsko” koji je šarmirao svojim notama naranče u okusu i mirisu. Čini se da je i tu došlo do napretka, svakako gledajući piva, ali u “davnim” vremenima (prije 3-4 godine) su imali problema s beskonačnim držanjem sezonskih piva koja su odavno propala, dok se ne popije sve valjda, a nadam se da se to ne dešava više, ili barem da je turnover veći kako ljudi sve više spoznaju zanatska piva.

Zadnji u toj hali bio je predstavnik priče koja nije pivska, ali koja se u svijetu redovito isprepliće s pivskom – Scott’s Cider. Radi se o trojici Škota koji su došli u Srbiju raditi cider. Čudna, ali lijepo uspješna priča. Počeli su u Sremskim Karlovcima, a prije nekoliko godina su se preselili u jedan salaš u Čeneju kraj Novog Sada. Cider izvoze i u Englesku, a na Outlook Festivalu u Hrvatskoj drže svoj cider bar, gdje im također možete kušati proizvode. Njihov temeljni, Medium Dry cider je nešto divno. Klasično, tradicionalno jabučno vino koje pršti od okusa, koje bi, iako ne čini ustupke “za raju”, vjerojatno oduševilo i one koji su se navikli na komercijalne, masovno proizvedene alcopopove od “cidera”, kojima je jabučno vino tek jedan od sastojaka. Donijeli su i sezonski Cider s bazgom, koji me mrvicu manje impresionirao, ali je također lijepa stvar.

Scott’s Cider

Selimo se sada pomalo u drugu halu…

Krenimo sa stranim gostima – već legendarnom mostarskom pivovarom Oldbridž. Baš mi je drago bilo opet sresti Edu Mešihovića, kojeg također nisam vidio još od divnog “Ima I Može” festivala u Mostaru prošloga ljeta. Došli su sa svojom standardnom linijom ako se ne varam, Pale Ale, Red Ale, Brown Ale, Black Ale i Rye Hefeweizen. U detalje neću ulaziti – festival će se održati i ovoga ljeta i tu ću se raspisati o svemu. Ako ste u Mostaru ili dovoljno blizu da vam nije problem autom ili busom do tamo ili vremenski to odraditi, imate se nacrtat na njemu. Prošle godine je bilo fantastičnih piva, bit će i ove godine! Jer bome ima još više nego prije, a reklo bi se da još više i može!

Od novih lica, sveprisutna Jelena nas je upoznala prvo s ljudima iz zemunske mini pivare Kors, osnovane u jesen 2015. Simpatični Rus Juri i njegova ekipa su za razliku od većine ušli u pivarski svijet sa stajališta njemačke i češke tradicije – i piva su im lagani lageri pravljeni po tim tradicijama ili kao hibridi njih – rađeni svjesno kao spona između industrije i šireg, eksperimentalnijeg crafta, a i jer je uvijek dobro imati kvalitetan lager na tržištu! Kors Light (heh) je lagana češka “desítka” od kojih 4.2%, lagana, možda i prelagana i suptilno zahmeljena. Kors Sunstone je njegov njemački, mrvicu jantarniji izgledom i sladniji okusom, ali ne i kompleksniji pandan (5%). Dragulj njihove ponude je Kors Red, lagana “vienna” (3.9%!) koja je demonstrirala stvarno dobru sladnu kompleksnost, a daleko od toga nije Kors Dark, klasični lagani tamni njemački lager s notama karamele i čokolade, pa i mrvicu prženog slada. Sve u svemu, premda se nadam da će još malo postati drskiji i eksperimentalniji sa svojim pivima – što bi ih vjerojatno lakše stavilo u spotlight, solidna je pivovara koja bi mogla naći svoju nišu na tržištu. Nekih bitnih tehničkih grešaka nisam vidio, što je uvijek kompliment za lagere koji “otkrivaju sve”, znači znanja se ima. A vidjet ćemo kako će to ići dalje.

Lagani lageri iz Zemuna

Ostanimo u Zemunu i otiđimo malo dalje do još jedne tamošnje pivovare osnovane u jesen 2015. Mala Pivara Paunović je, ako me se nije lagalo, doslovno i najmanja pivovara tu, s kuhanjima od kojih 50 litara. Od njihova 4 piva, Weizen, Amber, Pilsner i Porter, imao sam priliku kušati tek zadnje – sladno-dominantni Porter, koji nije mogao oduševiti nas razmažene Zmajskim, ali radilo se o sasvim korektnom pokušaju stila kojem je možda potrebno još dorade da bude kompleksniji i “čišći”, ali koji bih definitivno opet kušao. Opet, apsolutno je razumljivo da se nove male pivovare tek traže još i da rade na svojim pivima – one koje se potrude učiti, razvijati će sigurno isplivati, a nemam razloga ne vjerovati da će tako biti i u ovom slučaju. Predstavili su također i S.V.E.T.L.O. od Srpske Kuće Piva, rađeno po receptu SKP, za njih. Nažalost, imalo je određenih tehničkih problema i nadam se da će ih skoro ispraviti.

Na pravom putu, iako ne sasvim još na cilju.

Do njih je bio i NikolaCar Brewery. Ovi beogradski pankeri koji su na tržište izašli prije niti 2 mjeseca također kuhaju kod Paunovića, a i za njih također vrijedi što i za MPP – još nisu “tu” sa svim pivima, ali pokazuju potencijal i, sudeći po ostalim kolegama, potrudit će se ispuniti ga s vremenom. American Idiot je APA u kojem sam detektirao među ostalima note marelice i limete, i premda nije bio među najboljima, nije bio ni toliko daleko od njih. Pussy Pilsner nije ničim oduševio, ali ničim ni razočarao, OK pokušaj, dok je Suicide Stout pokazivao lagane natruhe infekcije (laktičan ali ne na “dobar” način, lagano kiseo, ali ne “stilski”) – premda je i takav oduševio neke koji su ga probali.

Sigurno ne želite biti, ali prilično sam siguran da želite piti.

Krugher & Brent iz Ritiševa, rumunjskog sela kraj Vršca, u Banatu, drži obitelj Laoj još od ’91 – i bili su prva privatna pivovara u Srbiji u devedesetima. Dosta dugo su i bili jedni od rijetkih zapravo, donekle, predstavnika crafta u državi i dugo možda i jedini koji su donekle koketirali s zapadnjačkim stilovima, iako s vlastitim, podosta slatkim i sladnim twistom. Napravili su prvi Stout u državi, a njihov Red od 8 posto je svakako bio (i je), unikat, sviđao vam se ili ne. U međuvremenu su svome Lageru dodali i Pils, svome Stoutu dodali i Porter, a izbacili i Weiss. Nažalost, sva tri piva su obilježena jako jako visokom prisutnošću diacetila – slatkastog maslačnog okusa i mirisa, koji je potpuno prožeo i Pils i Weiss, a donekle i Porter, koji se ipak dobro i drži. Trebali bi ipak pripaziti na to, ne znam jesu li navikli na taj okus, mogu li ga detektirati, ili jesu li piva namjerno takva jer im naviknuti potrošači traže to, ne znam, ali stvarno šteta da iza jedne tako lijepe, duge, evo, 25-godišnje priče ne stoji i pivo koje može oduševiti svakoga. Naročito kad se radi o nečemu što se može relativno lako otkloniti. Nadam se da hoće! 🙂

A pregled po pivovarama završit ćemo s jednom lokalnom. Brauhaus Braubruder Novi Sad, brewpubom iz samog centra Novog Sada, također osnovanim negdje prošle, pretprošle godine. Posjetio sam ga prošle jeseni i ostao šokiran, nažalost, negativno, pivom – i Svetlim i Tamnim koji su imali enormne tehničke probleme – radi velike prisutnosti klorofenola u okusu, imala su gotovo identičan okus! U međuvremenu je pozitivni peer pressure od kolega na festivalima donekle i djelovao, a počeli su mrvicu i eksperimentirati. Honey Beer nisam uspio probati, ali Red One je bio u jednu ruku i pozitivno iznenađenje i negativno. Riješili su se klorofenola, ali… “crveno” pivo im je (osim ako slučajno nisu natočili krivo nama nekolicini) bilo čisto zlatne boje. A nažalost nije oduševio ni okusom, jako jednostavno i lagano sapunasto. Ginger Beer im je zato bio OK, sad, ne za oduševiti ikog iole iskusnijeg, ali s laganom đumbirastom notom na laganom sladnom tijelu – svakako napredak i najbolje njihovo pivo koje sam probao… Nadam se da neće zamjeriti, a vjerojatno su i sami svjesni toga da ima tu jako, jako puno mjesta za napredak, kojeg im svakako želim!

I to je, ako se ne varam to što se tiče piva na festivalu, ali ne i kraj ovog pivopisa. Jedna od bitnijih stvari je, kao i uvijek, bila i prehrana – ozbiljno ljudi, ne dopustite si na festivale doći gladni i ako “skupljate sve Pokemone” kao npr. ja, obavezno presijecite pivo s hranom, za vaše dobro. Također, organizatori, potrudite se da ima dobre hrane, fer odnosa cijene i kvalitete, uz barem neke jeftinije a obilnije opcije!

Ovaj put se nitko nije mogao žaliti na kvalitetu, količinu, a mislim ni nešto na cijenu. Posjetitelje su hranile više nego užurbane i jako učinkovite ekipe Tostera i Tehnolog’sa. Dva odlična moderna fast food (ili, bolje, kako tehnolozi kažu, good food) bara/restorana koja su prihvatila i/ili krenula u svoju priču ruku pod ruku sa zanatskim pivom – izbor je fenomenalan na oba mjesta. Toster je radio “osnovne”, ali izvrsne, naročito za “masovku”, burgere za 250 dinara (15 kuna negdje, fantastična cijena kad uzmemo u obzir da se radi o PRAVIM burgerima), uz nadoplatu po 50 dinara za sir i slaninu. Za hrvatske standarde nevjerojatan odnos cijene i kvalitete! Tehnolozi su radili odlične sendviče s kobasicama i dosta dobar pulled pork sendvič, također ne skuplje od toga. Mada sam malo, u sebi, podivljao kad sam vidio da mi ženska VADI meso iz sendviča jer ga je, kao, previše, što je totalno (nenamjerno) zao te nediplomatski potez kad ga radiš doslovno pred nekim. 😀 Oh well…  Svejedno, u toj strci tko bi im mogao zapravo zamjeriti i takvo šta – svakako ću se potruditi posjetiti ih idući put kad sam u gradu, o njima se da čuti stvarno puno pozitivnih stvari. Gazda Tostera, Goran Janićijević, je popričao s nama i pozvao nas je na sad već tradicionalni afterparty u nedjelju ujutro, u svoj bar. Što je bilo izvrsno, jer je Ribi i tako bilo zacrtano da mora ići do tamo – “najbolji burgeri u Srbiji”, rekli su mu…

Festival je odmicao i sve se mirno završavalo, pozdravi s ljudima koje nećemo dugo vidjeti su krenuli, tužni, kako i priliči jednom ovakvom događanju – kakav može biti ogledni primjer za druge i za koji se nadam da ću ga posjetiti i idući put… pa (veseo) walk of shame, pa napokon san…

Oaza čistog hedonizma.

U nedjelju ujutro, nakon pozdrava s vilom smo se sumnjivo lako dovukli do centra i odšetali do Toster Bara, u simpatičnom, sjenovitom dvorištu koje izlazi na glavnu šetnicu u centru, Zmaj Jovinu. Tamo nas je dočekao, uz sve veću i veću hrpicu pivara, opet gazda Goran, uz, prijateljevu domaću šljivovicu, adekvatno finu ali i ljutu da nas u kombinaciji s finim espressom i puno vode s limunom vrati u uglavnom funkcionirajući neživot. Njegov je entuzijazam oko toga što rade bio itekako zarazan, kao i trud cijele ekipe da jednostavno naprave najbolje što mogu. Meso kakvo su htjeli su našli tek u Šapcu, mesar putuje 2 sata svakodnevno da ga dostavi i potrudili su se da mu se isplati, a pecivo, fantastično inače, bilo je, kaže, produkt dugog testiranja, dok umake i slično uglavnom rade sami… Pričalo se i o odnosu burger / pljeskavica… a onda je bilo vrijeme i da napokon stigne na red i sami burger (inače, da, pitaju kakvo želite meso). Odabrali smo specijal koji se mijenja svaki vikend, ovaj put s bukovačama i domaćim tartarom kao dodacima. Velik, sočan, skladan, nisam školovala hranidbeno, nisam hiperiskusan s burgerima (radi suludih cijena koje nekako imaju u Hrvatskoj na većini “specijaliziranih” mjesta), ali bio je predivan, možda i najbolji kojeg sam probao dosad. I da, kao najskuplji, koštao je 340 dinara ili cca 21 kunu.

Pobjeda!

Kako to već biva, naravno da ću ja, Splićanin koji obožava chili umake i sl., prvi put probati (jako dobre) Juta Spiza umake iz Kaštel Starog u Novom Sadu! Kvaliteta jednostavno ne poznaje granice! To zapravo ne iznenađuje, jer se i tamo za pivsku listu brine jedan Splićanin, Toni Marinković – kojeg dosad nekako nisam upoznao, što je šokiralo gazdu. 🙂 I da, jako je dobra, raznolika, kombinira domaća i strana piva u raznolikom spektru stilova. Na točioniku je bilo “oživljeno” Valjevsko, kao industrijsko pivo donekle blisko u nekim aspektima zanatskom điru, koje je opet svojevrsna kontra velikima, mada mi nije osobno toliko bolje od njih, al lager na točioniku je pod mus, pa zašto ne imati taj. Uz njega je zato bila odlična Kabinetova Supernova. Neke od nas je, međutim, privukao prizor nečeg potpuno novog i nepoznatog u hladnjaku, Knez Pale Ale, još jedan novi “client brewery” baziran u Beogradu, ali koji, ovaj put, kuha u Prijezdiću kod Sindikata/Medveda. Kolega Vladimir Gošić sa odličnog portala SvetPiva.rs koji nam se pridružio nešto prije, i s kojim smo taman vodili lijep razgovor o srpskoj pivskoj sceni i ostalom, ga je naručio, pa sam probao od njega, ne pretjerano voljan izložiti se punoj boci ičeg alkoholnog. Radi se o apsolutno korektnom, easy-drinking bazgasto-citrusnom american pale aleu, sasvim solidnom debiju sve u svemu.

Knez Pale Ale

Iz priče s Goranom i Vladimirom  mi je zapela za uho jedna stvar – postojanje izvjesne “Vatra” pljeskavice, koja je svojevrstan gimmick među inače lijepom/ozbiljnom ponudom – gdje je sama pljeskavica uvaljana u sušene chili papričice. Goran je ispričao i kako se od toga izrodila alternativa “ice bucket challengeu”, lanac međusobnih dareova da se to, prema svima iznimno, iznimno ljuto pojede cijelo. I naravno, morao sam to i naručiti. Pa je i Riba napravio isto. Nažalost, nisu nas uzeli za ozbiljno, pa su donijeli jednu, podijeljenu na 4 dijela (još po jedan za Aleksandra i Derzu). Pa ono… ja sam svoju četvrtinu pojeo bez problema. I većinu Ribine. I bio tužan, dok mi je enormna vrućina razarala usnu šupljinu, što nisam dobio cijeli. Fantastično izvedena pljeskavica, opet, ništa krivog, unatoč tome što ljutina koja je u ustima ostala idućih dobrih pola sata, ako ne i više, pregazi sve. #malosanmaka, jebiga. Preporuka – ako volite ljuto, ili mislite da volite ljuto, probajte. Stavit će sve drugo u perspektivu.

A izgleda tako benigno. 🙂

Nažalost, opet, bilo je vrijeme da se krene. Uz pozdrave, opet sa svima, opet tužne, krenuli smo put, Camelota, novosadskog brew/gastropuba koji nije bio na festivalu, a o kojemu sam čuo dosta pozitivnog. Genijalno zatvaranje jedne od 2 glavne žile kucavice grada je rezultiralo enormnom gužvom u centru inače poprilično pustog grada, pa smo morali odustati od toga (valjda će mi biti treća sreća)… Ništa, odvezli smo Aleksandra gdje je trebalo i sreću potražili, kad već Varadinski most nije obećavao niti malo, nakon nešto freestyle navigacije i predugog vozikanja uokolo, na Drumsko-železničkom mostu, pjevajući od sreće uz nasumični soundtrack kad smo ga napokon prošli (jer sudbina je htjela da pređemo sva tri novosadska mosta u jednom danu), produžili za Frušku goru i onda, iza nje, u vrelo popodne…

A evo i pečat, ako ga je netko tražio. Zanemarite to šta je uz keš. 😀

Marko Ožegović