Boston – Land of the Free and Home of the Brave
Od naše posjete Sjedinjenim Američkim Državama prošlo je već godinu i pol dana, no zbog obaveza i velike količine materijala tekst izlazi tek sada. U međuvremenu su se neke stvari promijenile, ali o tome na kraju serijala. U gotovo dva tjedna posjeta SAD-u obišli smo Boston i New York uz jednodnevni izlet u Philadelphiu.
Let do Heathrowa prošao je bez problema. Sletjeli smo na relativno novi (otvoren 2008.) terminal 5 aerodroma Heathrow, a kako smo imali par sati lufta stigli smo se i okrijepiti u Wetherspoonsu. Svi UK aerodromi na kojima sam bio imaju barem jedan pub iz ovog lanca. Poznati su po tome da drže cask ale po razumnim cijenama no nešto su mi interesantnije bile limenke meni tada nepoznate pivovare Sixpoint. Bengal Lancer IPA pokazala se vrlo dobrom dok je Crisp Pilsner bio razočaravajuće lagan i pomalo bezokusan. Zaintrigirala me ta dostupnost male bruklinške pivovare u jednom od najvećih lanaca pubova u UK, stvar je postala nešto jasnijom kada sam saznao da nekoliko piva iz portfelja proizvode u engleskoj pivovari Adnams. Ipak, zanimljivo je kako su ipak osjetno manja pivovara od ostalih koje su napravile iskorak u Europu poput Green Flasha, Stonea ili Brooklyna.
Iako smo poletjeli s gotovo sat vremena zakašnjenja sam let je protekao ugodno ako se izuzmu turbulencije tamo negdje ispod Grenlanda. Tih sat vremena zakašnjenja u odlasku obilo nam se dvostruko o glavu kod dolaska jer nakon iskrcavanja iz aviona čekamo u nekom aerodromskom hodniku bez vidljivog razloga. Čekanje se oduljilo na gotovo sat vremena, a moja pretpostavka je da smo zbog kašnjenja leta ispali iz “reda”. Kad su nas napokon pustili do imigracijskih šaltera dočekao nas je još jedan red od 150-200 ljudi. Odlazim na WC i tu zapravo postajem svjestan Amerike. Neobično, ali prvi utisak na mene su ostavili pisoari – nekako nabildani, s ugraviranim natpisom “Sloan U.S.A.”., mišićavi poput američkih auta ili piva. Nakon još sat vremena čekanja riješili smo imigraciju i bili prisiljeni uzeti taksi s obzirom da je bilo već 23h. Srećom, uspjeli smo još na aerodromu obavijestiti našu domaćicu Judith o kašnjenju. Iako umorni, nakon što smo se smjestili odlučili smo napraviti đir po kvartu i popiti koje pivo. Vani je topla jesenska večer, taman za kratke rukave. Nakon kraće šetnje kroz kvart izbili smo na Brighton Avenue, dosta je mladih na ulici, subota je, a Boston je studentski grad.
Namjerili smo se na Sunset Grill, čijih 113 točenih piva zvuči nevjerojatno iz europske perspektive. Unutra nam kažu da zatvaraju kroz desetak minuta i preusmjeravaju nas na ulaz do gdje se nalazi njihova podružnica koja radi dulje. Na ulazu redar, stoji i ne propušta nas. Inzistira na putovnicama. Nažalost D. je svoju ostavila doma. Redar je neumoljiv – bez dokumenta nema ulaska. Odustajemo i blago razočarani lagano se vraćamo kući.
Sljedeće jutro probudili smo se poprilično rano i u želji da što prije krenemo u istraživanje preskočili smo doručak koji nam je ponudila Judith. Kako nam Judith nije znala reći možemo li kupiti kartu na našoj stanici gdje je vlak još uvijek nad zemljom odlučili smo prošetati do grada. Ovo je bila i prilika da bolje razgledamo naš kvart, Brookline. Pozitivni utisci iz jučerašnje noćne šetnje pojačali su se na danjem svjetlu – oduševili smo se lijepim kućama i puno zelenila. Zanimljivo, kako čak 14% populacije Brooklinea ima doktorsku titulu što je najviše u SAD-u. Taj podatak ne čudi kada se uzme u obzir da su u neposrednoj blizini Harvard, Boston College, Boston University, MIT, ali i nekoliko desetaka manjih sveučilišta. Pomalo me iznenadio sastav voznog parka u kvartu. Svaki drugi auto bila je Toyota, dok su četvrtina bile Honde. U ostatak su ulazili Mitsubishi, Subaru, Mazda, VW i američki auti. Postaje jasnije zašto je Detroit danas grad duhova.
Prva postaja nam je bila susjedna ulica Beals St gdje je kuća u kojoj je rođen JFK, najveći sin naših naroda i narodnosti. Obična kuća sa spomenikom ispred, iako je moguće razgledati iznutra nismo ulazili.
Od tamo do prve stanice podzemne trebalo nam je oko 4,5 km. Što se znamenitosti tiče ni po čemu posebna šetnja, osim što smo prošli uz Boston University, stvarno veliki kompleks koji se proteže cijeli kilometar – mjestimično i s obje strane ulice.
Podzemna nas je pomalo šokirala. Stara stanica, napravljena još 1914., u kojoj je bilo vrlo zagušljivo i vruće. Protok zraka trebali su osigurati neki stari, žičani, mobilni ventilatori, ali od njih nije bilo puno koristi. Cijena karte za podzemnu – 2,10 $. Sišli smo na stanici Arlington i odmah ušli u park Public Garden. Park je zaista prekrasan, sve je uređeno tip top, a u sredini se nalazi jezerce.
Kako je bilo nedjeljno prijepodne u parku je bila gomila ljudi. Iz Public Gardena prešli smo u Boston Common, drugi park koji se nalazi odmah preko ceste. Boston Common nije ni približno tako uređen, ali se iz njega pruža lijep pogled na panoramu Bostona.
Iz Boston Commona prešli smo u Beacon Hill, staru bostonsku četvrt, izgrađenu krajem 18. stoljeća. Danas je to jedan od najskupljih kvartova u kojem prevladavaju zgodne ciglene kuće. Nama je bila zanimljiva Acorn St, ulica popločana kamenjem, zgodna za fotografiranje.
Od tamo prošetali smo do Granary Burying Grounda, groblja iz 1660. gdje su među ostalima pokopani Paul Revere i žrtve bostonskog masakra. Većinu povijesnih mjesta u Bostonu povezuje Freedom trail koji je i označen na pločniku, a nas je odveo preko Irish Freedom Memoriala sve do Old State Housea. Old State House je možda i najznačajnija povijesna zgrada u Bostonu jer je s njezinog prozora proglašena Deklaracija nezavisnosti. Unutra se nalazi i muzej, a ulaz košta pristupačnih 10 $. Muzej je poprilično mali i može se razgledati u manje od pola sata. OK za pogledati, ali ništa posebno. Suvenirnica je s druge strane jako dobra. Sama kuća nalazi se među neboderima i djeluje pomalo nadrealno.
Spuštamo se do Faneuil Hall Marketplacea. Kako mu ime govori riječ je svojevrsnoj tržnici koja se proteže kroz nekoliko zgrada. Prva je napravljena još 1742., a ostale su napravljene naknadno. Sredinom 20. stoljeća taj dio je bio dosta zapušten, ali je nakon obnove 1970-ih opet dobio funkciju tržnice. Kasnije smo saznali od Judith da su ljudi bili skeptični prema revitalizaciji tog prostora, no kasnije je tržnica odlično prihvaćena što je bilo i vidljivo iz poprilične gužve koja je vladala za našeg posjeta. Na tržnici stvarno ima svega, od suvenira, ogromne striparnice, dućana s rekvizitima lokalnih klubova pa do štandova sa svom mogućom hranom. Oko zgrada nalaze se ulični svirači, zabavljači kao i spomenik legendarnom Redu Auerbachu te ploča u spomen Larryju Birdu. Tu smo odlučili i prezalogajiti. Poprilično velika porcija solidnih noodlesa s piletinom stoji oko 7 $.
Nakon okrepe napravili smo đir po sjevernom dijelu grada. Na početku Hanover St. dočekala nas je limena glazba koja je predvodila neku vrstu ulične parade. Taj dio grada je talijanska četvrt i sve je puno lokala i restorančića.
Prošli smo i ispred kuće Paula Reverea u koju nismo ulazili. Preko Christopher Columbus parka i zgodne marine po Atlantic Avenue spustili smo se do starog Northern Avenue mosta. Atlantic Avenue prati obalu i uz nju se uzdižu neboderi financijskog središta Bostona. Spomenuti most povezuje financijski downtown s četvrtima Fort Point i Seaport koje su odijeljene kanalom.
S druge strane kanala dosta toga se gradi i pločnici su poprilično pusti. Jasno je kako će se uskoro financijski centar proširiti i na tu stranu. Zaputili smo se u Harpoon Brewery udaljen kilometar i pol, a kako smo već bili umorni od hodanja potražili smo javni prijevoz. Nekako smo pronašli ulaz u podzemnu i nakon spuštanja na prvi nivo ispod zemlje utvrdili da je ogromna stanica u potpunosti prazna. Zapravo, ispravniji termin bio bi sablasno prazna jer unutra nije bilo apsolutno nikoga. Sve je izgledalo održavano i čisto, pa nam je bilo čudno da nema nikoga od osoblja. Spustili smo se na drugi nivo ispod zemlje i na naše iznenađenje tamo nije bilo tračnica nego samo tuneli s cestom. Sve pusto. Ispostavilo se da kroz tunele voze busevi, vjerojatno samo dok ne postave tračnice. Srećom, prvi bus stigao je za 5 minuta. Cijelo iskustvo odisalo je pomalo bizarnom i postapokaliptičnom atmosferom.
U Harpoon stižemo taman na zadnju turu po pivovari koja je koštala iznenađujuće povoljnih 5 $. Obavili smo šoping u dućanu pivovare i naručili pivo u taproomu prije početka ture. Taproom u sklopu pivovare nudi hranu kao i 21 točeno pivo uključujući i razne specijale.
Tura je bila odlična, vrlo poučna, dosta drže do kvalitete onoga što izbace na tržište. Recimo za američke pivovare karakteristično je da distribuiraju pivo u kartonskim 6-packovima, a kako je grlić boce izložen svjetlu štite ga naljepnicom. Istaknuo je kako su spremni otkupiti zalihu svojeg piva od trgovca ako im netko dojavi da je izgubilo na kvaliteti zbog neadekvatnih uvjeta. Cijene limenke (u nas još pomalo stigmatizirane) zbog zaštite od svjetla i duljeg čuvanja svježine. Obilazak pivovare završava u posebnoj prostoriji s 10 točionika gdje smo imali pola sata za probati sve što smo željeli. Izvrsna vrijednost za 5 $. Od piva koje sam probao nekako mi je najviše pasao Rich & Dan’s Rye IPA, a zatim i Imperial Pumpkin – prvo pivo od bundeve koje sam imao prilike probati.
Vratili smo se do Old Northern Avenue mosta koji je zasjao novim sjajem uz noćno osvjetljenje. Od tamo se pruža prekrasan pogled na downtown Bostona. Prije odlaska na spavanje posjetili smo Deep Ellum. Na ulazu smo, naravno, morali pokazati putovnice. Redar nam je objasnio da ne prihvaća osobnu jer su valjani dokumenti za ulazak u barove isključivo putovnica, vozačka i nekakva vojna iskaznica. Tamo smo i večerali, hrana solidna, ali ništa posebno. Flower Power IPA od Ithaca Brewinga dosta dobra. Na izbor 23 točena i stotinjak boca.
Narednog jutra ipak smo odlučili iskoristiti doručak koji nam je ponudila Judith. Ugodno smo proćaskali uz žitarice, musli i voćnu salatu. Dobili smo i člansku iskaznicu za Museum of Fine Arts s kojom smo oboje kasnije besplatno ušli (ulaz je inače nemalih 25$).
Nakon doručka zaputili smo se na našu prvu destinaciju za taj dan – Fenway Park. Polazak ture (18 $) pričekali smo u klupskom dućanu preko puta. U dućanu naravno nema čega nema, dostupni su svi mogući rekviziti s obilježjima Red Soxa.
Tura traje sat vremena, poprilično je zanimljiva i definitivno se isplati. Fenway Park otvoren je 1912. i najstariji je stadion u MLB, a poprilično sam siguran da je i najlegendarniji. Naš vodič bio je stariji gospodin, mislim Irac podrijetlom, pun zanimljivih pričica kako već priliči njegovoj profesiji.
Stadionski lokaliteti poput zida poznatijeg kao The Green Monster koji sprečava home runove od otvorenja ili The Lone Red Seata crvenog sjedala na zelenoj tribini (označava najduži home run na Fenwayu, pogodio u glavu izvjesnog Josepha Bouchera koji sjedio točno na tom mjestu) ušli su u mitologiju baseballa. Vidjeli smo i mjesto gdje se odvio završni obračun u Affleckovom trileru The Town.
Poslije stadiona na redu je Museum of Fine Arts. Riječ je o jednom od najvećih muzeja u SAD-u s vrlo impresivnom kolekcijom slika. Kako lijep dan ne bismo proveli u muzeju zadržali smo se tek sat i pol. Za detaljno razgledavanje trebalo bi vjerojatno par dana.
Već ogladnjeli otišli smo na ručak u Pho Basil, vijetnamski restorančić udaljen 20-ak minuta pješice. Na putu do restorana dvije neobične situacije. Majstor koji je izlazeći iz auta skinuo nogu s kočnice dok je auto bio u brzini i zabio se u auto ispred njegovog. Ti nesretni automatici. Druga situacija bio je džaner koji je ušlagiran ležao na stepenicama zgrade kraj koje smo prošli. U ruci je držao opušak koji mu je beskućnik u prolazu onako besvjesnom podlo otuđio. Međutim, džaneru se bar na trenutak osmjehnula sreća u vidu dečka na biciklu koji se par trenutaka kasnije zaustavio i stavio mu cijelu cigaretu u ruke, da ima kad se osvijesti. Situacija kao iz filmova odigrala se u svega nekoliko sekundi. Da ne biste mislili kako ušlagirani ljudi leže svuda po Bostonu – ovo je jedini kojeg smo vidjeli. Kod Vijetnamca smo jeli noodlese, 7-10 $ porcija u sklopu lunch speciala, za juhu i predjelo treba dodati 2 dolara. Klopa fina, bez zamjerki. Gazirana pića su 1.50 $ s tim da se neograničeni refill podrazumijeva i ne treba ga niti tražiti. Vrč vode donesen je za stol čim smo sjeli.
Prošetali smo zatim do Bukowski Taverna. Nekako mi se najbolje uklapa u pojam dive bara, kvartovskog puba s jeftinim pićem. Odavao je pomalo ljepljiv ili prljav dojam recimo kao zagrebački Alcatraz. Na izbor je bilo 20-tak točenih piva, s tim da se osim većinske craft ponude tu našao i Pabst Blue Ribbon kojem ne bi bilo mjesta u ortodoksnom craft baru. u popodnevnim satima gosti su još uvijek bili malobrojni.
Po Bolyston Streetu spuštamo se do Copley Squarea, jednog od ljepših trgova u gradu. Oko trga nalaze se Old South Church, Boston Public Library i Trinity Church koja je okružena neboderima. Knjižnica je druga najveća u SAD-u i isplati se ući i razgledati prekrasnu unutrašnjost.
Sljedeća postaja nam je Harvard. Kompleks je poprilično velik, riječ je o većem broju zgrada koje povezuje zgodno dvorište tj. park. Tek sam naknadno, na Google Maps, vidio da smo obišli samo manji dio kompleksa te da je zapravo riječ o malom naselju. Tamo se nalazi i nekoliko muzeja, međutim kako je već bilo kasno popodne nismo ulazili niti u jedan.
Izvan kompleksa nalazi se gomila dućančića, restorana i sličnih establišmenta koji su pretpostavljam namijenjene studentskoj populaciji. Vrlo zgodan i živ dio grada, no ne toliko zanimljiv za pivopije.
Bilo nam je dosta razgledavanja za taj dan, noge su nam bridjele od velikih udaljenosti koje smo prehodali tako da smo se odlučili za večernji dio programa koji je počeo sa Meadhallom. Riječ je o baru u Cambridgeu, točnije na istočnom kraju MIT-a. Meadhall nudi 100 točenih piva koji se protežu kroz nekih 40 stilova. Samo IPA piva ima preko 20. Iako možda nema toliko rijetkih piva, broj i raznolikost ponude su više nego impresivni. Favorit je bila Stoneova Go To session IPA, izvrsne gorčine. Sam bar je pomalo uštogljen, onako više poslovnjaci nego kvartovska ekipa što je i logično jer mi se činilo da se okolo nalaze samo hoteli i poslovne zgrade. Nakon Mayflower IPA-e koja je nakon Stonea bila tek solidna krenuli smo prema sljedećem establišmentu – Cambridge Beer Companyu.
Tu stvari postaju pomalo čudne jer iako sam imao točnu lokaciju ovaj brewpub nismo uspjeli naći. Čak i danas kada gledam preko street viewa, samo nagađam da bi mogao biti na kraju jednog uskog prolaza bez ikakve oznake na glavnoj cesti kako se tamo nalazi bar. Dok smo hodali prema CBC nisam se mogao načuditi kvartu kroz koji smo prolazili. Mahom novogradnja, zgrade visoke 6-7 katova, okoliš uz par iznimaka prilično uređen, a ulice sablasno puste. Tek pokoji auto. Ni dućana, ni birtije, restorana, nikakve uslužne djelatnosti koja bi podržavala ljude koji preko dana obitavaju u tim zgradama. Meni sve skupa podsjetilo na filmske kulise. Imao sam i osjećaj da ako negdje projektiraju ljude strojeve – to je tamo. Google maps pokazuje da su tamo kompanije koje se bave biogenetikom, farmacijom i sličnim djelatnostima pa me osjećaj vjerojatno nije varao.
Nakon neuspješnog traganja za CBC-om potražili smo Lord Hobo, najbolje ocijenjenu pivsku birtiju u Bostonu. Do Lord Hoboa trebalo nam je tek par ulica no primijetio sam da se taj kvart, iako rezidencijalni, poprilično razlikuje od našega. Kuće su dosta manje i puno zbijenije. Gotovo sva dvorišta imaju ogradu, koja se na većini kuća nalazila tek metar do maksimalno dva od kuće. Svjedočili smo i nečem što je izgledalo kao dilanje. Rekao bih da je riječ o kvartu u kojem živi srednja do niža srednja klasa. Još uvijek to izgleda dosta pristojno, ima ljudi koji ćaskaju ispred kuća i ne mogu reći da smo se osjećali nesigurno, ali da je bilo kasnije i bez ljudi mislim da se ne bismo ugodno osjećali. Taj dio je taman na razmeđi kvartova Area 4 i East Cambridge. Početkom tisućljeća East Cambridge je bilo područje s najviše uličnih pljački, a Area 4 je dobio ime prema policijskoj kodnoj oznaci za to područje. Situacija se ipak bitno promijenila i četvrt je danas puno sigurnija, gentrifikacija čini svoje.
Lord Hobo je poprilično mračan bar, čemu doprinosi pomalo neobična tamna zavjesa na ulaznim vratima. Naravno, na ulazu smo morali pokazati putovnice. Na tapovima preko 40 piva, dosta zanimljiva kombinacija lokalnih i kalifornijskih pivovara poput Port Brewinga i Bear Republica. Jasno je zašto je to jedna od pivskih lokacija u Bostonu koja najbolje kotira na Ratebeeru. Burgerom smo bili zadovoljni, sve u svemu mjesto na koje bih se vratio i koje bi bezuvjetno preporučio. Nažalost je bilo već poprilično kasno za zadnju lokaciju na ruti, Atwood Tavern, nije bilo vremena.
Boston nam se zaista svidio kao grad, a sigurno je da ima što ponuditi i za ljubitelje piva. Na području grada djeluje petnaest do dvadeset što pivovara što brewpubova među kojima je najpoznatiji Boston Beer Company. Od manjih pivovara svakako su najzanimljivije Night Shift i Mystic te po zahmeljenim pivima poznati Trillium Brewing Company. Nažalost potonja pivovara još uvijek ne nudi obilazak i kušanje, nego samo pivski dućan u sklopu pivovare. Javni prijevoz u gradu nije na razini većine europskih gradova, ali vjerujem da je situacija po tom pitanju bolja nego u većini američkih gradova. Bostonu se svakako isplati posvetiti barem dan više od našeg dvodnevnog posjeta, bez obzira je li vam motiv posjeta pivo ili dolazite čisto turistički. Nismo posjetili niti Bunker Hill niti USS Constitution, ali valja nešto ostaviti i za sljedeći put. U sljedećem nastavku idemo u grad koji nikada ne spava.
Popis pivskih lokacija koje smo obišli:
her explanation carts