Copenhagen Beer Celebration 2016

Copenhagen Beer Celebration je pivski festival u organizaciji Mikkellera koji se održava petu godinu zaredom. Nisam siguran kada sam prvi put čuo za festival, vjerojatno u negdje 2013. kada su ga posjetili Matt, guru hrvatske homebrew scene, i Andrej iz Zmajske pivovare. Čitajući Mattov izvještaj festival mi je dospio na to do listu. Prošle godine posjetio sam Kopenhagen neposredno nakon festivala i nakon povratka donio odluku kako ga ove godine moram posjetiti. Srećom, uspio sam naći zainteresiranog suputnika u Miri iz Nove runde.

Moram napomenuti kako posjet festivalu zahtijeva određenu dozu organizacije s obzirom na činjenicu da karte kreću u prodaju polovicom 10. mjeseca, dakle gotovo sedam mjeseci prije festivala. U tom trenutku ne znaju se piva pa čak niti pivovare koja će sudjelovati, ali bez obzira na to karte se rasprodaju poprilično brzo. Prodaja je počela u 22:00 da bi u 22:06 sustav javljao kako su sve karte prodane. Srećom u tih 6 minuta uspio sam kupiti dvije karte za jedan session, a polusatno refreshanje urodilo je plodom i kapnula je još karta i za drugi prijepodnevni session. Ružičastih karata koje daju pristup cijelom festivalu bilo je do samog početka festivala, kako zbog pozamašne cijene tako i zbog činjenice da je ove godine festival preseljen u veći prostor. Festival traje dva dana i podijeljen je na 4 četverosatna sessiona, 2 prijepodnevna (10-14) i 2 popodnevna (16-20). Moguće je kupiti ulaznice za svaki session pojedinačno ili za cijeli festival. Plaća se samo ulaznica, pivo je u cijeni.

Kada je riječ o selekciji piva ona je više nego impresivna. Ove godine festival nije proširen samo po pitanju lokacije i broja posjetitelja nego je sudjelovao i veći broj pivovara u odnosu na prošlu godinu. Službeno je sudjelovalo 65 pivovara, no organizator je želio dati priliku i malim skandinavskim pivovarama tako da se uz njih broj sudionika popeo na 79 . Uz par iznimaka gotovo sve pivovare imale su 2 piva po sessionu tako da je bilo moguće probati oko 160 različitih piva po sessionu odnosno preko 600 na cijelom festivalu. Naravno, samo teoretski jer četverosatni limit je tu s razlogom. Tek sad vidim, gledajući 2013. kada je bilo 30 pivovara i 270 piva, koliko je festival narastao u nekoliko godina.

No ne radi se samo o kvantiteti, koliko god bila impresivna ona je ipak u drugom planu. Mikkeller se zaista potrudio dovesti vrh svjetskog pivarstva, a za nas iz Europe posebno su primamljive američke pivovare koje su vrlo malo ili nikako dostupne s ove strane bare. Tu su već kultne pivovare – od Hill Farmsteada (najbolje pivovare na svijetu u 2015. po Ratebeeru), 3 Floyds pa do Alesmitha, Cigar Citya i Surlya. Našlo se mjesta i za klasike modernog craft pivarstva poput Stonea i Firestone Walkera. Vrlo mi je zanimljivo kako su pozvane i relativno nove pivovare, nama posve nedostupne i u velikoj mjeri nepoznate, kao što su Casey, The Rare Barrel ili Casita. Pokazatelj je to koliko organizatori prate aktualna kretanja na američkoj pivskoj sceni. Što se europskih pivovara tiče uglavnom je riječ o britanskim i nordijskim pivovarama. Britance predstavljaju isključivo craft pivovare novog vala poput Beavertowna, Kernela, Sirena i Brewdoga. Osim toga u ponudi su bile po jedna talijanska (Loverbeer) i španjolska (Edge) pivovara te dvije belgijske (Boon i Oud Beersel). Od top 10 najboljih pivovara po Ratebeeru njih 7 je bilo na festivalu, odnosno 35 od top 100 (ako sam dobro izbrojao). Ima li još pivovara koje zaslužuju biti na festivalu? Sigurno. Lijepo bi bilo vidjeti Toppling Goliath, Cantillon, De Struise, Hair of the Dog ili Three House. No, uz ovakavu postavu bilo bi to cjepidlačenje. Pivovare uglavnom toče perjanice svojih portfelja. Na svakom sessionu moguće je naći bar nekoliko piva koje upadaju u kategoriju kultnih ili white whales kako ih vole zvati beer geekovi. Kao što je vidljivo iz 300-injak piva (+ nekoliko medovača) koja su bila u ponudi na moja dva sessiona od stilova prevladavaju imperial stout, saison, sour ale, IPA, a rekao bih i da je berliner weisse zastupljeniji nego „u divljini“.

Vjerujem kako je koncept jasan pa bih opisao iskustvo. U Kopenhagen smo došli večer prije, letom iz Budimpešte. Smještaj smo uzeli u Vesterbrou, blizu mjesta održavanja festivala kako bismo se poštedjeli dugih šetnji. Dok sam još dremuckao Miro je u petak ujutro krenuo u potragu za kavom. To se pokazalo sretnom okolnošću jer je nabasao na lokaciju održavanja festivala i stao u red već u 9:20. Moram priznati da nisam očekivao da će me po dolasku dočekati toliki red, moralo je u njemu biti 500, možda i 1000 ljudi. Slab sam s procjenama, u svakom slučaju gomila je strpljivo čekala u redu koji se poput zmije prostirao kroz dvorište Øksnehallena pa skroz van na ulicu. Jednom kada su počeli puštati cijela stvar je funkcionirala besprijekorno, na ulazu smo dobili narukvicu i čašu (tasting čaša od 1 dl, s crtom na 0,5 dl) i karton s rasporedom štandova i popisom piva. Među prvima smo ušli na festival, čak i nešto prije 10:00.

Nismo imali striktan plan degustacije nego smo prvih par sati gledali da probamo neka piva koja smo unaprijed označili kao zanimljiva, a kako je vrijeme odmicalo prešli smo na nasumično probavanje. Previše je piva koje smo probali da bih opisivao svako tako da ću navesti samo ona koja su se po nečem istaknula.

Prvo smo krenuli prema štandu Cigar Citya gdje se u startu formirao mali red, računica je bila kako je CC popularna pivovara i kandidat za pivovaru koja će ostati bez piva do kraja sessiona pa je valjalo iskoristiti priliku do kraja. Outskirts imperial porter odležan u bačvama burbona odličan. Prženi slad, puno čokolade, vanilija, burbon. Ogromno tijelo, 14,5% alkohola grije, ali nije prenapadno. Sljedeći nam je bio 3 Floyds, pivovara iz Indiane čiji je štand bilo nemoguće promašiti zbog glasne metal glazbe u koju su se ludi Ameri poprilično uživjeli. Izdvojio se Alpha King – manji brat Zombie Dusta, APA s odličnom citrusno voćnom aromom, vrlo pitko, umjerene gorčine. Okus ipak mrvicu slabiji od mirisa, tu mi je ipak Zombie Dust ostao u boljem sjećanju.

Tu negdje nalazimo se s Milanom Pehom, velikim pivskim zaljubljenikom i novinarom Yammat FM-a. Vjerujem kako smo nas trojica bili jedini posjetitelji festivala iz Hrvatske.

Ponuda sireva djelovala je vrlo interesantno

Sljedeća postaja nam je Alesmith, još jedna američka pivovara, ovaj put iz Kalifornije. Probali smo Hammerhead Speedway Stout, imperial stout u koji je osim afričke i sumatranske kave u zrnu dodan i espresso. Prženi slad, kava, malo vanilije, veliko tijelo i dug gorki finiš. Ovdje se razmimoilazimo u mišljenju što je stara priča jer se Miri zbog preizraženog alkohola nije svidio niti originalni Speedway Stout kojeg sam prije skoro dvije godine doteglio iz SAD-a. S druge strane meni je originalni jedno od najboljih piva koje sam ikada pio, dok mi je ova verzija mrvicu slabija. Alkohol (12%) mi nije problematičan, ali u ovoj verziji rekao bih da je na gornjoj granici nakon koje bi mogao zasmetati.

U Paso Roblesu, kakvih petstotinjak kilometara sjeverozapadno od Alesmitha nalazi se Firestone Walker čije mi je pivo pod nazivom XVIII bilo jedno od favorita festivala. Na desetu godišnjicu postojanja, tamo 2006., napravili su blend različitih piva iz svog portfelja. Nastavili su izdavati takve specijale jednom godišnje, naravno uvijek iznova mijenjajući recept. Ostala piva iz serije nisam probao, ali s XVIII su izvrsno pogodili omjere. Izmiješano je čak 9 piva od kojih je čak 7 odležavalo u bačvama bourbona i/ili brandya. Najveći udio (38%) ima Parabola, imperial stout odležan u bačvama bourbona. U okusu dominira prženi slad, čokolada, suho voće i drvo. Fasciniralo kako je 13% alkohola dobro zamaskirano te svilenkasti profil, pogotovo u odnosu na pomalo grubi Hammerhead.

Iz Kalifornije selimo se u Missouri, ovaj put pivovara do koje je teško doći u Europi – Perennial Artisan Ales i njihov Maman imperial stout odležao u bačvama 23 godine starog bourbona Evan Williams. Još jedno veliko, teško pivo u kojem se osjeti bačva, bourbon, čokolada i sušeno voće.

Naravno, trebalo se odmoriti od imperial stoutova koji nakon nekog vremena postanu naporni pa smo se prebacili na malo lakša piva poput L ’Brett d’ Raspberry, wild alea s brett kvascem i malinama kojeg je napravio Crooked Stave. Neobične, intenzivno crvene boje, poprilično kiselo, izrazito voćnog profila. Vrlo osvježavajuće. Na red je došlo i nekoliko zanimljvih eksperimenata poput Cucumber Ginger Berliner Weisse od pivovare Jackie O’s. Vrlo neobično, nikada nisam pio pivo koje daje po krastavcima. Interesantan je bio i Pipewrench od Gigantica – IPA odležala u bačvama gina što joj je dalo biljnu notu po smreki.

Najveći red bio je pred točionicima Hill Farmsteada. Ne bez razloga jer je Edward american pale ale fantastičan, puno više me se dojmio od spomenutog Alpha Kinga. Još jedan pokazatelj kako su pivovare s istočne obale ovladale proizvodnjom zahmeljenih piva i u nekim slučajevima prestigle uzore sa zapada. Vrijedi spomenuti i RU-55 teksaškog Jester Kinga. Crveni ale s divljim kvascima odležao u hrastovim bačvama. Vrlo ugodan balans između slatkoće i kiselosti uz naglašenu karamelu i voće. Ugodno iznenađenje bila je Mangofeber DIPA meni dotad nepoznate švedske pivovare Brewski. Vrlo izražen mango, tropsko voće, citrusi, u početku slatkasto s puno gorčine na kraju.

Za kraj sam ostavio pivo koje me se najviše dojmilo na ovom sessionu. Oko Omnipollovog štanda bila je poprilična gužva tijekom cijelog sessiona što me je zaintrigiralo jer nije riječ o pivovari čija bi piva bila posebno rijetka u Kopenhagenu. Nakon prvog gutljaja njihovog Noa Pecan Mud Cake Double Barrela (mogli su smisliti i neko kraće ime) bilo je jasno čemu tolika pompa. Crno pivo sa solidnom izrazito smeđom pjenom već na sam pogled izgleda poput kolača. Ova verzija odležavala je u bačvama konjaka Grönstedts i Bowmore whiskya. Iz njega pršte pekan orasi, čokolada, kakao uz notu whiskya i treseta. Savršeno ukomponirano, između kolača i čokoladnog sladoleda.

Omnipollo

Prvi dan festivala prošao je odlično, organizatori su dobro procijenili veličinu hale tako da većih gužvi nije bilo. Do kraja sessiona nestalo je samo par piva, no čak i ona najpopularnija mogla su se probati bez problema uz čekanje ne više od desetak minuta. Osiguran je dovoljan broj sanitarnih čvorova tako da niti tu nije bilo gužvi ili čekanja. Manja zamjerka ide za ispirače čaša, čini mi se da je brzo pražnjenje spremnika s vodom iznenadilo momke u organizaciji i povremeno se znalo dogoditi da je par ispirača istovremeno van funkcije. Kao najveći propust detektirali smo nedostatak pitke vode odnosno prodaja iste. Nisam siguran je li ovo uobičajeno na drugim festivalima ove veličine, nisam uočio da su se drugi posjetitelji žalili na nedostatak vode u osvrtima na festival. U Mikkellerovim barovima vrčevi s vodom dostupni su svim posjetiteljima po samoposlužnom sistemu stoga me ova politika malo začudila. Hranu nisam konzumirao, ali dostupni su hot dogovi/kobasice i neka vrsta BBQ-a, mislim pulled pork.

Drugi dan festivala za mene je počeo u nižoj brzini s obzirom da smo prethodnu večer zaružili (o pivskim barovima u Kopenhagenu u sljedećem nastavku). Pouka za sljedeći put: ako ideš na jutarnji session poželjno je biti u krevetu prije ponoći. Po dolasku do Øksnehallena dočekao me solidan red no puno manji nego prethodnog dana.

Uspio sam uhvatiti Un-Human Cannonball od Magic Rocka, jedno od piva koje mi je dugo bilo na listi želja. Double IPA od 11%, prekrcana hmeljevima koji daju gomilu gorčine i voćnih aroma. Magic Rock radi ovo pivo jednom godišnje i što se mene tiče hype koji ga prati je opravdan.

Magic Rock & Brekeriet

Omnipollo se još jednom iskazao, opet s Noa Pecan Mud Cakeom, ovaj put odležanim u bačvama bourbona. Meni mrvicu slabiji od jučerašnjeg favorita no još uvijek prokleto dobro pivo! Još jedno pivo u kojem je Omnipollo imao prste bila je kolaboracija s Buxtonom – Chocolate Ice Cream Brown Ale. Posluženo na hladnijoj temperaturi nego što je uobičajeno uz pomoć posebne napravice za izradu smrznutih pića (eng. slush machine, nisam siguran postoji li prijevod). Rezultat je fantastičan, zaista sam imao osjećaj da pijem/jedem sladoled od čokolade.

I na ovom sessionu red ispred Hill Farmsteada bio je konstantan, no za razliku od jučer najviše se čekalo kod 3 Floydsa. Razlog za ovo bio je njihov imperial stout Dark Lord i uz Zombie Dust najpoznatije pivo. Vrlo rijetka zvjerka koju kuhaju jednom godišnje. U Europi tu i tamo dobavljiv preko Mikkellerovog web shopa, ali uz suludu cijenu od 666 kruna. Na pitanje zašto se pivo koje košta 15-20 $ u USA i koje zli preprodavači na eBayu prodaju po 60 $ na „prijateljskom“ webshopu prodaje po 100 $ nemam odgovor. Kako bilo pivo jest fantastično. Ogromno tijelo, puno čokolade, kava, poprilično slatko, alkohol na gornjoj granici što je očekivano kod 15%.

Na Brewdogovom štandu uz ostale točio je i James Watt glavom i bradom. Napokon mi je na red došao Paradox Compass Box, imperial stout odležan u bačvama whiskya kojeg sam u Zagrebu propustio ponajprije zbog cijene. Vrlo balansiran, pitak, gotovo svilenkast što je poprilično postignuće s obzirom na 15% alkohola. Jako mi se svidio Imperial Crème Brûlée Java Stout od Kuhnhenn Brewinga iz Michigana. Ima samo 7,2% alkohola što je poprilično malo za imperial stout no zato je creme brulee aroma fantastična. Postigli su je dodavanjem creme brulee kave nakon fermentacije, još jedan dokaz kako kreativnost nema granica kod proizvodnje piva.

Predah od teških stoutova potražio sam u nešto kiselijim pivima. Sante Adairius točio je Fruit Punch #1, saison koji je odležao u bačvama zajedno s trešnjama i malinama. Izražena voćnost, ugodne kiselosti, poprilično osvježavajuće pivo. Zanimljiv je bio i The Purple od de Gardea, sour ale odležao u hrastovim bačvama uz crne i crvene maline. Spomen zaslužuju i Prairie Pirate Bomb, barrel aged verzija Surlyevog Darknessa i Cycle Rare DOS – Wine Whiskey redom imperial stoutovi odležavani u bačvama.

Moram priznati da mi se nedisciplina kod sinoćnjeg izlaska višestruko osvetila jer sam jedva dočekao kraj sessiona. Festival je prošao u najboljem redu, što je uostalom bilo i očekivano bez obzira na veliki broj ljudi pod utjecajem alkohola. Posjetitelji su mahom beer geekovi, neki su ozbiljnije shvatili cijelu stvar pa pažljivo vode bilješke, dok su drugi opušteniji i više orijentirani na druženje. Kvaliteta piva iznimno je visoka, probao sam svega nekoliko piva koja ne dosežu ocjenu vrlo dobar. Sva piva nemoguće je probati, prema našem iskustvu maksimum je pedesetak piva po sessionu i to samo zahvaljujući tome što se toči 0,5 dl. S obzirom na velik broj zahtjevnih piva rekao bih da festival nije namijenjen početnicima – prije par godina vjerojatno ne bih znao cijeniti neke stilove.  Kako je riječ o ultimativnom pivskom iskustvu i najboljem festivalu na kojem sam bio želio bih ga ponovo posjetiti no nisam siguran da bih išao na sva četiri sessiona. Ta kombinacija mi se ipak čini prenaporna. Osim samog festivala diljem grada se tijekom cijelog tjedna održavaju razna pivska događanja poput meet the brewer ili tap takovera. Nešto više o tim događanjima i pivskoj ponudi u Kopenhagenu u sljedećem nastavku.

Iz razumljivih razloga na festival nismo nosili tešku artiljeriju za fotografiranje. Službene fotogalerije možete pronaći ovdje:

https://www.facebook.com/246563312117569/photos/?tab=album&album_id=1024883350952224

https://www.facebook.com/246563312117569/photos/?tab=album&album_id=1024889240951635